Razorni koncert koji je probudio duhove prošlosti

Je li Nirvana najveći bend grunge ere, pitanje je koje me dugo mučilo zbog ‘činjenica’ kao što su Pearl Jam, Soundgarden i Alice In Chains. Snimka koncerta iz 1991. iz Paramount Theatera u Seattleu dala mi je nedvosmisleni odgovor na to pitanje.

Nirvana Live at Paramount Theatre (Youtube/Vevo)

Prisjećanje na jedan od najboljih rock albuma povijesti je u punom zamahu. Prije točno dvadeset godina glazbenu scenu je doslovce tresla histerija oko Nirvane. Čak donekle i ove krajeve koje je tek počela tresti ratna histerija.

Oni koji su proživljavali i jedno i drugo iskustvo dobro znaju značenje, vrijednosti i crtu razgraničenja između te dvije histerije. Kao primjerice autor ovih redaka koji je tada netom navršio dvadesetu i kojem je rock značio cijeli svijet do te mjere da je glavna preokupacija misli bila gdje naći sigurno mjesto za stotinjak ploča i CD-a ako slučajno tresne neka bomba kroz prozor, jer je glavna filozofija bila: jebeš i krov nad glavom ako ti je uništena godinama pažljivo skupljana fonoteka. Jer što je život bez glazbe i gdje je ponovno pronaći? Naravno nemjerljivo je to u usporedbi s onima koji su stvarno izgubili glavu ili dom, ali glazba je tada bio jedini marker u jednoj mladoj glavi da su tamo negdje na zapadu stvari bolje.

„Nevermind“ je bio otkriće. Razorni ritam, jednostavni i dorečeni rifovi, u neku ruku popistički i potpuno slomljeni vokal pjevača koji ne mari ni za tekstove ni za izgovor – već kao da samo čeka priliku da glasno i neartikulirano podivlja i izbaci iz sebe sve frustracije. Za jednu mladost koju su sjebali neki viši ciljevi balkanskih ratnih poglavica i u tom trenutku spoznaje ništavne budućnosti nije mogao postojati bolji soundtrack života.

Da se „Nevermind“ urezao u život možda i više nego što je trebao, isti ovaj autor se uvjerio kad je pogledao na besplatnom streamu koncert Nirvane iz Seattlea, održan u Paramount Theateru 31. listopada 1991. odnosno na Halloween. Već u uvodnim scenama su prošle srsi kroz tijelo kad su oči odmah „ubrale“ podatak da je kao predgrupa nastupio Mudhoney, bend koji bi se moglo prozvati „glavnim krivcem“ za grunge i u to vrijeme veliko ime lokalne scene u Seattleu. A zbog zakonitosti popularnosti koju je tada neprikosnoveno diktirao MTV, singl „Smells Like Teen Spirit“ je situaciju preko noći preokrenuo u korist Nirvane – zauvijek.

Nirvana Live at Paramount Theatre (Youtube/Vevo)

No dobro se osjećalo da Kurt Cobain nije čovjek iz industrije, već prije klošar u iznošenom, razvučenom i poderanom džemperu koji nije mogao skupiti dovoljno novaca ni za pošteni polovni Fender Stratocaster, već jedva za Fender Jaguar, koji usput rečeno nikad nije bio posebno cijenjen, a time ni skup model gitare. No bilo je važno ono što je na tom instrumentu svirao. A opet zvučao je kao početnik s tek svladanih par kvintakorda od kojih je u hipu sklepao pjesme samo da bi imao kakvu-takvu zvučnu podlogu za izbacivanje iz sebe onoga što osjeća. Konkretno jednostavan, a opet nedorečen, hrabar i istovremeno smušen, bijesan i rezgniran i što je najvažnije u svemu tome iskren. Dovoljno da unovači sve one koji su se tako osjećali, a takvih je po svemu sudeći i danas puno.

U poderanom džemperu je izašao i na pozornicu Paramountove kino dvorane u Seattleu prije dvadeset godina zajedno s bosonogim Kristom Novoselicem i živahnim Davidom Grohlom koji je na sebi imao majicu Pixiesa. Kako navode svjedoci događaja, tada je Nirvana odsvirala 19 pjesama, dok se na snimci koja je puštena na stream na Youtubeu u utorak 27. rujna na 24 sata konzumiranja  našlo svega 10 pjesama u ukupnom trajanju od 45 minuta. Iz čega se da iščitati da će možda cijeli koncert moći gledati samo vlasnici u ponedjeljak objavljenog jubilarnog deluxe box seta „Neverminda“. No dobro i ono što je pušteno je zaokruženo, dorečeno i dobro odabrano, dok je celuloidna vrpca zabilježila kako je  Nirvana prije 20 godina održala nepatvoreni rock koncert u vjerojatno jednom od svojih najboljih izdanja. Originalno snimljen na 16 milimetarsku vrpcu, koncert redatelja Marka Roccoa je naknadno prebačen u digitalni format, dok se za remasteriranje zvuka pobrinuo poznati mag tog zanata Bob Ludwig. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X