Iako štivu nedostaje pretpostavljene diskofilske strasti, zbirka „Record Stories“ nudi niz zanimljivih priča vezanih uz prostor prodavaonica ploča.
Možda sve to zvuči banalno, možda i (pomalo) fahidiotski, no bez sumnje jest imanentno prostoru prodavaonice ploča/CD-a, odnosno onome što on predstavlja onima koji u nj rado zalaze. No, bit stvari nije u navedenim temama, nego u (diskofilskoj) strasti koja je u zbirci „Record Stories“ dotaknuta tek mjestimično i rubno. Većina priča, zapravo, govori o nečem drugom te prodavaonice nosača zvuka, CD-e i LP-e koristi tek kao fizičke objekte, a glazboljupstvo tek kao element pripovijednja, umjesto kao fokus ili vrutak pripovjedačkog razloga.
Individualnu strast izrijekom spominje tek jedan i to daleko najstariji autor, akademik Viktor Žmegač (r. 1929.) u filozofičnom eseju „Čar prostora“. Ona je i u osnovi humorno ugođene „Proklete virdžinije“ Gordana Nuhanovića (pun sjaj duhovitosti te priče doživjet ćete budete li imali sreće nazočiti autorovu osobnom čitanju, kakvo je dolje potpisani imao prigodu čuti na predstavljanju knjige u zagrebačkoj knjižnici Bogdan Ogrizović, u svibnju 2011.) i iznimno dojmljivog, jezovitog psihološko-ratnog, dijaloškog „Strašnog tipa“ Andreja Nikolaidisa. U prenesenom je obliku, u odjecima, prisutna u futurističkoj „Glazba ubija“ Siniše Bizovića, gubitničkoj „Najbolji posao na svetu“ Zvonka Karanovića, pomaknutom „Plesu plavih cipela“ Josipe Pichler i maštovitoj fikciji „Chet & ja“ Mime Simić. U većini ostalih priloga nazočna je, ako jest, tek „u tragovima“.
No, možda nedostatak motiva strasti i nije „promašaj“ spisateljskog izraza, nego realan odraz slike suvremenog odnosa korisnika prema (popularnoj) glazbi i njenim elementarnim proizvodima, odnosa onih koji, odrasli uz CD-e i druga digitalno-računalna pomagala, u drugoj vrsti društvenog (ne)uređenja, tu strast nikad nisu pravo ni osjetili kao oni (mi) koji su prvi i najžešći napad tinejdžerske opsesije glazboljupstva doživjeli u vrijeme „socijalizma s ljudskim licem“. Doista, indikativnim se čini da je motiv diskofilsko-glazbofilske opsjednutosti prisutniji u djelima starijih (35 i više) negoli mlađih autora. Pa, ako je tako, ništa čudno da su s razvojem digitalije (napredak ili „napredak“?) rock’n’roll i glazbena industrija (tako barem vele) počeli odumirati.
Uostalom, slaba prodaja artikala i propadanje CD-shopova i jest prevladavajuća tema dobrog dijela ovdje predstavljenih priča, od kojih je, k tome, najveći dio ugođen nostalgičarski i pisan iz autsajderske pozicije, iz perspektive romantičnog gubitnika, bilo da je riječ o gubitništvu kao sudbi, gubitku iluzija, nekadašnjeg načina života, posla, ljubavi ili (višekratno) života u obliku nasilne smrti. A ako je vjerovati riječima „da se radi nekaj oko dučana sa cdima… nejde baš veli siniša… ne prodaje se pa budemo probali ovak da se ne kuži da je reklama“ iz stihovnog priloga „:evo:“ Samuela Sachera, ova je knjiga i nastala u želji diskografske kuće za poboljšanjem prometa.
Ali! (Uvijek dođe taj famozni „Ali!“ Mada ovom zgodom stiže suprotno uvriježenoj metodi iskakanja nakon početnih pohvala namijenjenih ublažavanju zaključnih pokuda.)
Ako očekivanja o predočavanju strasti – ponavljamo, možda i neopravdana – nisu ispunjena, ne znači da „Record Stories“ nije zanimljivo štivo. Riječ je o zbirci dobrih, mahom fikcijskih, u neočekivano velikom postotku budućnosno fantastičnih priča od kojih će neke osvojiti ili zabaviti šarmom i duhovitošću („Kratki četvrtak“ Saše Pavkovića, „Otmica“ Ante Perkovića“, „Robbie nije zaljubljen…“ Svena Popovića), neke neobičnim strukturnim idejama ili jednostavno kvalitetnim pisanjem („Prolaz“ Gorana Ferčeca, „Ena“ Ivana Jozića, „Ambiciozni ljubavnici ili nešto slično“ Ivane Sajko, „Unuče“ Zorana Trklje), a one ponajbolje slojevitošću, širinom zahvata i gustoćom atmosfere, pri čemu su manje-više obuhvaćena i dva prethodno navedena obilježja.
Među ove posljednje, osobito dojmljive i dirljive, svojevrstan literarni „nunc stans“ o kojem u spomenutoj „Čari prostora“ piše Žmegač, ubrojimo Karanovićev „Najbolji posao na svetu“ čiji junak, sredovječni vlasnik prodavaonice CD-a koja propada, pokušava identificirati točku u kojoj je napravio odlučujući pogrešan korak („Nisam ozbiljno shvatio samoubojstvo Kurta Cobaina, razvoj kompjuterske tehnike, mobilnih telefona.“); po duhu joj donekle sličan „Ples plavih cipela“ Josipe Pichler s profesionalnim otuđivačem LP-ja kao pomalo metaforičnim predstavnikom zanesenog ljubitelja „stare dobre“ pop-rock glazbe koji odbija prihvatiti činjenicu osuvremenjivanja; crnohumorno uznemirujućeg Nikolaidisovog „Strašnog tipa“ koji dočarava kako surova realnost potpuno poništava duhovno bratstvo (po diskofiliji); ironično nostalgičnu Nuhanovićevu „Prokletu virdžiniju“ koja zaziva fantomski LP „Punk-rock kolekcija“; duhovito-elegične Sacherove egzistenijalističke refleksije u stihu „:evo:“ u kojima se prodavaonica nosača zvuka gotovo ni ne spominje; romantičnu fantaziju „Chet & ja“ Mime Simić ispričanu iz vizure ljubavnice Cheta Bakera; romansu s po junaka nesretnim svršetkom „Dan velikih valova“ Ivana Sršena u koju su vješto upletena razmišljanja o stanju i mijenama zemlje u kojoj živimo, prolaznosti, sudbinskim zakonitostima i neumitnostima.
Bilo da pojedinačno gledaju u prošlost, budućnost ili sadašnjost, bilo da opisuju ljubavne zgode i nezgode, obiteljske ili ratne situacije, razna obličja nasilja i kriminala, „prilike za propuštanje prilika“, teror vladavine korporacijskog marketinga ili što drugo, sve priče u cjelini implicitno odražavaju duh neveselog (post)tranzicijskog vremena u kojem živimo.
Svakako valja pohvaliti i uredničku ideju da se svaki autor „predstavi“ popisom deset omiljenih/najboljih albuma, dometnutim kao svojevrstan uvod svakoj priči.
Na koncu, nabrojimo i autore ovdje nespomenutih priča: Mićo Duspara, Marko Gregur, Vladimir Iveljić, Željko Ljubić, Aljoša Ljubojević, Ana Marinović i Luka Mataković.
(Aquarius Records, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
