Nedavno sam pročitao članak u jednim dnevnim novinama koji kaže da je generalni problem i gargantuanska razlika između Srba i Hrvata upravo ta što Hrvati imaju previše kompleksa, a Srbi premalo. U svrhu nepolitizacije članka i možebitnog bakćanja s kafanskim galamdžijama oko ‘hrvatskog pitanja’, koncentrirat ću se na drugi dio premise.
Dakle, Repetitor je u sinoćnjih 80-ak minuta svirke predstavio poveći komad novog materijala za predstojeći album periodično prekidan s već upjevanim i klaustrofobičnim hitovima. U tih 80 minuta svirke znojni Mali pogon svjedočio je bendu koji s grbače prvim riffovima eliminira sve komplekse koji se nalaze ili u glavi samog pojedinca ili mu je isti socijalno nametnut. Taj neuštimani, tehnički prosječan bend koji skupa teži 200 kila s ormarom neodoljivo podsjeća na devijantnost i razjebanost Sonic Youtha ili Husker Du-a, možda zbog afektne noise muzike, moža zbog “cocky” držanja, možda zbog klaustrofobičnih stihova. Pojma nemam.
U svakom slučaju Repetitor je u zadnjih godinu dana postao generacijski bend, društveno ispljunut, smješten u parametre post-tranzicijskog vremena u kojem ekipa ima za pravo tražiti bogatije vrijeme ali im se ono otima ili se taloži među bogatim elitama.
“Ruke teraju pomoć , vrti unapred mali ručni sat, samo da vreme prođe malo brže opet će biti jak.” Repetitor je beznadan, a upravo u toj činjenici i leži njegova privlačnost i magnetska sila novog beogradskog vala školovanog u BIGZ-u. Kao Madchesterska scena nekad, ali puna hrđe, kiše i betona Novog Beograda.
Nakon Terranea i SC-a sinoć sam ih gledao treći put i kao mladi bend oni se ne “apdejtaju”, ne uvlače se u nove muzičke prilike , nema tu nekih novih bioničkih ruku i novih ritmova. Sve je isto, nacrtano tako jebeno lako. Milena Milutinović “opšti” s bubnjevima kao i prije dvije godine, bas dionice se sisaju na slamku, a zvučnici su tu da se potentno i iskoriste.
Rock’n’roll je tako jednostavan.