Makarski bend Rezerve s prvim albumom je uistinu donio taktiku uskakanja ravno u zamku. S jedne strane drčni južnjački duh traži potvrdu vrijednosti, a s druge pankerska duša želi svima pokazati srednji prst.
Mladi rock bendovi koji streme zauzimanju neke mainstream pozicije na sceni je nešto čega u Hrvatskoj gotovo i da nema. Ima u tom spektru dakako starih prokušanih imena, ali to su sve glazbenici s najmanje dvadeset i kusur godina karijere. Čini se da tko je uhvatio vlak u devedesetima, uskočio je u posljednji te vrste.
Mladi rock bendovi se drukčije profiliraju već u startu i hvataju podžanrovske niše. Dakako, i vremena su se promijenila i rock je dao svoje u zauzimanju domaćeg mainstream prostora. Stvari su tu odavno okoštale, publika je segmentirana, a oni glazbenici koji sanjaju da će, poput Bregovića nekad, svojom glazbom pomiriti pastirski i urbani svjetonazor uglavnom ispadnu budalasti u svom naumu. Uglavnom, krenuti u u tako nešto je put koji vodi ravno u zamku.
Upravo je tako, „Ravno u zamku“, svoj prvijenac nazvala makarska grupa Rezerve. I upravo su oni s periferije Hrvatske i grada iz kojeg do sada nije izašao niti jedan bitan bend za ovdašnju scenu krenuli s tom ‘think big’ premisom. I dolaze toliko kasno, uza sve i umotani u retro ruho koje je odavno izašlo iz mode, da je taj pokušaj još i simpatičan u svoj svojoj naivnosti. Čak i taj naslov albuma, koji bi trebao biti neko nemušto zatvaranje usta glazbenoj kritici. No i to je samo dio njihove priče i možda dojam na ‘prvu loptu’.
Rezerve imaju dovoljno materijala za pokriće, ali i još posla oko brušenja iste. Ponudili su na prvom albumu dosta toga, pokazali solidno umijeće i žanrovsko razumijevanje stvari, ali je sva ta šarolikost nabacana i opaska za brušenje u budućnosti se odnosi na dio kako bolje servirati priču, kako bolje istaknuti bitno, a riješiti se nepotrebnog.
Za početak album „Ravno u zamku“ zvuči kao da sklopljen od dva albuma i u dobroj mjeri od dva različita benda. Kao da su na teren utrčale dvije postave s dvije različite taktike. Prigodno za ovu priliku bi ih mogli nazvati Rezerve 1 i Rezerve 2.
Rezerve 1 je punk rock bend koji kao da se napajao Stranglerima do besvijesti, a po putu zakvačio i riječki punk iz osamdesetih, te odlučio da nema bolje od toga. Rezerve 1 u dobroj mjeri tako i zvuče, bar potpisniku ovih redaka, ne u smislu da su u sebe komprimirali zvuk starog Leta 3, Termita i Parafa, već da su i oni iz tog vremena, ali s bitnom razlikom, a to je da im se produkcije uhvatio netko tko je u radio npr. Cacadou Look. Žestoko, a opet ušminkano.
Rezerve 2 je pak pop rock bend iz osamdesetih. Preferiraju umiveni zvuk i obrasce po kojima diše devedeset posto domaćeg radijskog uredničkog kadra, čak i ako u taj kadar ubrojimo format-software kojeg će pjesme poput „Koga briga za zvijezde“ i „Madona“ lako prevariti u slaganje neke nostalgičarske liste. Rezerve 2 vole Lake pingvine i Idole, ali se ne mogu odlučiti da li bi bile kao oni jer jednako tako vole i pijevne refrene Animatora, iako bi možda bilo bolje da se ugledaju na Laboratoriju zvuka. No opet, Laboratorija zvuka se iz današnje regresivno-dosadne perspektive onoga što emitiraju lokalni i nacionalni radio valovi čini svemirsko progresivnom glazbom.
Rezerve 2 dakako i benigno otvaraju album „Ravno u zamku“, da bi središnji dio zauzele gitarske distorzije i zgusnuti tempo Rezerve 1. Stara je to taktika unošenja pomutnje u slušateljske redove. Toliko stara, da je već i zaboravljena. Toliko stara, da je simpatično kako je je netko uopće tako naivno i koristi.
No opet, Rezerve dobro plivaju u tom svom retro štihu, s tim da su daleko uvjerljiviji, da ne kažem na svom terenu, kad brže potjeraju ritam. S druge strane, pop elemente će posebno morati brusiti, jer ako već naginju humoru kad se toga dohvate, onda moraju imati i daleko bolje tekstualne gegove kako bi pjevač Šime Lalić bio još više istaknut, tj. njegov karakter u pjesmama, i da baš ne bode oči, tj. uši, konstatacija da ovaj bend misli da je ‘pop pjesmuljak’ lakša zadaća od rock pjesme. Nekad je upravo suprotno.
U konačnici, „Ravno u zamku“, iako je kaotičan s jedne strane, s druge nosi određeni šarm svoje uklopljive neuklopljivosti. A također se ne treba gubiti iz vida da je jedan bend koji je do prije godinu-dvije u lokalnim medijima izjavljivao kako ne pozna nikog iz glazbenog biznisa kad je bila riječ o nekom proboju, ipak uspio uvjerljivo ucrtati Makarsku na rock kartu ove zemlje. Uletjele su Rezerve ravno na scenu, a to što scena zna biti zamka, to je drugi par rukava.
A kad je već riječ o zamci… jedino što se sigurno da naslutiti jest da će za Rezerve prava zamka biti drugi album. Morat će donijeti odluku koju stranu će odabrati. Ipak. Osamdesete su davno prošle. Kao i tadašnja pravila igre.
Ocjena: 7/10
(Croatia Records, 2018.)