‘Ritina škola’ Planet Arta – zemlja znanja, ha, ha, ha!

Duodrama ‘Ritina škola’ u produkciji privatnog kazališta Planet Art zorno pokazuje kako za uzbudljivu kazališnu predstavu u osnovi nije potrebno više od ‘klasično’ dobrog teksta i njegove točne interpretacije.

'Ritina škola' (Foto: Mladen Pobi/Planet Art)

To nipošto nije malo, jer i jedno i drugo zahtijeva veliku vještinu, no taj jednostavan pristup koji ne uključuje osobite sadržajne, tematske ili uprizoriteljske atrakcije, danas u nas nije čest.

Poprište događaja prostrana je, na knjižnicu nalik sveučilišna soba ciničnog i rezigniranog, mada još uvijek duševnog, čašici sklonog profesora Pravdana koji je, „kako bi izbjegao određene obveze“, odlučio davati večernji tečaj iz književnosti. Na nj se prijavi znatiželjna, neobrazovana, ali bistra, živa i šarmantno neposredna 37-godišnja frizerka Rita, pravim imenom Štefica, kojoj se čini da će uz tu vrstu obrazovanja moći bolje razumjeti život i svijet.

Tekst britanskog dramatičara Willyja Russella (1947) više-manje slijedi standardna pravila uvoda, zapleta, raspleta i svršetka te je u tom smislu razmjerno predvidljiv, no pisac izbjegava ispisati vrlo očekivanu ljubavnu zavrzlamu među protagonistima, a cjelinu razigrava nizovima oštroumnih, vrckavih i duhovitih zapažanja te ostvaruje onaj ideal dobre priče, predstave, filma, a taj je iznaći pravu ravnotežu između onoga što se očekuje i što je nužno te onoga što je uzbudljivo i iznenađujuće. Scene su mu jasne, britke i precizne, no nipošto školski suhoparne, karakteri su oblikovani prema stereotipima, ali potom uvjerljivo oljuđeni, a teme razrađuje iz nesvakidašnjeg kuta, pri čemu se kao najistaknutija oblikuje ona o modelima znanosti i obrazovanja koji teže suzbijanju individualnosti, a što sa sobom nosi i daljnja metaforička značenja.

Umjetnički ravnatelj i još mnogošta drugo Planeta Art, Marko Torjanac ne samo da je izabrao vrstan tekst, nego ga je odlično preveo i dosjetljivo ironično lokalizirao u „zemlju znanja“ te režirao s razumijevanjem, bez okolišanja, u pravoj brzini i intonaciji, a upravo tako su uloge Pravdana i Rite odigrali on i Nataša Janjić Lokas.

Izvornoga naslova „Educating Rita“, „Ritina škola“ premijerno je igrala 1980. u londonskom kazalištu The Warehouse, u režiji Mikea Ockrenta, pod okriljem Royal Shakespeare Company, s Julie Waters i Markom Kingstonom u glavnim ulogama, a 1983. snimljen je dobar, dirljiv i duhovit istoimeni film (u nas preveden kao „Znatiželjna Rita“) u režiji Lewisa Gilberta, s Walters i velikim Michaelom Caineom u ulozi Franka, kako se profesor zvaše u engleskoj inačici. Kasnije inkarnacije uključile su i radijsku dramu (2009) u kojoj je pigmalionskog tutora igrao Bill Nighy. Russell je za tekst „Rite“ nagrađen nagradom Laurence Olivier u kategoriji komedije, a za scenarij filma nominiran je za Oscara, Zlatni globus i BAFTU.

Moguće važna sredstva stvaranja raskošne kazališne čarolije kao što su scenografija, oblikovanje svjetla, kostimografija i glazba „Ritina škola“ Planeta Art rabi u striktno funkcionalnom smislu „staromodno“ jednostavno realističnog podržavanja priče kojoj uresi te vrste nisu ni potrebni. „Ritina škola“ nasmijava, zabavlja i nudi podosta materijala za razmišljanje, kao i najvažnije adute gotovo bilo koje predstave, a to su zanimljivi i prepoznatljivi likovi i odnosi te živi i uvjerljivi glumci.

(Mala dvorana, KD Lisinski, Zagreb, 7. travnja 2014.)

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X