Naš suradnik Darko Bačić, glazbeni globetrotter je, njegovim rječnikom kazano, zapičio u Pariz nakon austrijskog Frequency Festivala. Otkrio je da je Grad svjetla meka za indie glazbu, te se potpuno rastopio od silne uživancije. Tko ne bi? Slijedi nova doza njegovih dnevničkih zapisa.
Neuspješno bauljajući po festivalu u potrazi za nekakvom vrećom skužim da je vrijeme za The Shins. Prvi put sam za njih čuo kad sam gledao film „Garden State“. Ima scena u filmu kad Nathalie Portman pruži slušalice od CD playera Zachu Braffu i kaže da posluša stvar koja će mu promijeniti život. I zasvira „New Slang“ i promijeni meni čitav dan, tjedan, mjesec… Nema što, James Mercer i ostatak ekipe su odsvirali divan koncert. Band kao stvoren za izležavanje na travi ili mulu i sanjarenju. Odsvirali su par stvari s novog albuma „Port of Morrow“, al’ nema do njihovih starijih stvari.
Uživanje u festivalu je poremetilo preklapanje Bloc Partya sa Shinsima. No pošto sam Bloc Party već pogledao na Frequency Festivalu lijeno sam se odgegao do glavnog stejdža i poslušao ravno pola koncerta i zaključio da mi frontmen Kele sve više ide na živce, a i set lista im je dosadnjikava. Nije bilo druge nego vratiti se na srednju pozornicu gdje je sve bilo spremno za koncert Sigur Rósa. I to kakav koncert! Uz Björk jedan od najinteresantnijih glazbenih čuda s Islanda. Frontmen Jónsi sa svojim falsettom pridonosi ionako eteričnom zvuku koji izvode pjevajući na Vonlenska, nazovimo to jeziku. Ta njihova izmišljotina je jako efektna dok sviraju. Njih 11 je sviralo 55 minuta i izazvalo odobravanje brojne publike. Odsvirali su osam pjesama što mi nije bilo dovoljno, ali znajući da ću ih vidjeti ponovo 5. rujna u Mariboru gdje nastupaju na Mars Festivalu bio sam prezadovoljan. Ovdje su ipak bili ograničeni zgusnutim rasporedom. Započeli su s pjesmom „Í Gær“ i završili s „Popplagið“ koja je kao stvorena za finale nekog koncerta. Moram priznat da sam ostao na livadi dok se publika nije razišla jer mi je baš bilo nekako lijepo iza koncerta i sretan što kiša nije padala da ga usere.
Mojoj ekipi doma nije baš jasno što vidim u njima, ali meni su jednostavno divni. Prvi put sam ih poslušao na prijedlog prijatelja jer je znao da volim post rock i bila je to ljubav na prvo slušanje. Iza njih jedino zanimljivo je bio koncert Miike Snow Banda kojeg sam vidio par dana prije i bili su skroz OK. Elektronika za po kući. Istina je da sam malo bio isključen za vrijeme koncerta jer me nije bilo briga, a i bio sam pod dojmom koncerta islandskih čarobnjaka. Čim je koncert završio put pod noge pa u metro. Ljuljuškajući se u pretrpanom metrou sam razmišlja koja je meni p…. materina sve ovo trebalo samo da vidim The Shinse i Sigur Ros.
Dan drugi
Nakon sna pravednika uputim se na drugi dan festivala koji je obilovao raznim čudima glazbe. Prvi koncert dana su mi bili Of Monsters and Man. Novi band s Islanda, al’ za razliku od Sigur Rosa pjevaju na čistom engleskom. Draga sedmorka mladih s aktualnim hitom „Little Talks“ koji se vrti na svim radio postajama osim Katoličkog i Narodnog. Meni su više nego ok, nekakvo pop-folk osvježenje najsličniji izričaju nekoć megapopularnih Kelly Family. Dobro ne baš sad toliko slični, ali su me na momente podsjetili na njih.
Kako kiša nije prijetila osjećao sam se puno opuštenije i uživao slušajući Alberta Cross Band. Meni nepoznat band kojeg uspoređuju s My Morning Jacket (možda vokal?) i Kings of Leon. Dvojac jedan švedskog, drugi engleskog porijekla. Vraćajući se na glavnu pozornicu gledam u nebo i zahvaljujem svetom Cloudu na mjestimično oblačnom nebu i sjedam na livadu i pokušavajući slušat Maximo Park. Ne hvala. Nije bilo vrijedno pažnje. Dalje>>