Rundek & Ekipa ‘Brisani prostor’ – put oko svijeta u 10 pjesama

Za razliku od svojih, i domaćih i stranih novovalnih suvremenika, koji već dugo nemaju glazbenih ambicija osim podsjećati publiku na dane kada su i u kreativnom smislu bili netko i nešto, Darko Rundek nikada neće prestati tragati za nekim novim zvucima, izričajima i dosad neistraženim prostranstvima, kako stvarnim tako i onim izmaštanima.

Rundek & Ekipa ‘Brisani prostor’

Na upravo objavljenom dvostrukom EP-ju „Brisani prostor“ Darko Rundek imao je i najbolje moguće suputnike, grupu jednostavno nazvanu Ekipa čiji nas počeci odvode nekoliko godina unatrag, u vrijeme kada je pripremao seriju koncerata povodom dvadesetog rođendana slavnog albuma „Apokalipso“. Tada je svojim vjernim suradnicima, multiinstrumentalistu Dušanu Vraniću i violinistici Isabel, pridodao niz vrsnih muzičara i, što je možda još važnije, glazbenih istomišljenika koje bismo mogli opisati onom starom o spoju mladosti i iskustva pošto su, između ostalih, jedan uz drugoga stajali Roko Crnić iz Porto Morta i veterani poput trubača Igora Pavlice.

Osim novog života koji su udahnuli starim pjesmama, članovi Ekipe ostavili su trag i na Rundekovom autorskom rukopisu, posebno basist Crnić koji mu je po mnogočemu postao ‘novi Sacher’. Roko se na „Brisanom prostoru“ pojavljuje i u ulozi skladatelja, a radovi njegovog matičnog, najrazličitijim eksperimentima sklonog sastava, u većoj ili manjoj mjeri proviruju iz gotovo svih pjesama na ovom izdanju. Uz njih, primjetan je utjecaj još jednog, bitno ekstremnijeg zagrebačkog kolektiva, beskompromisnog Cul-de-Sac///Orkestra za ubrzanu evoluciju s kojim Darko svira već desetljećima, točnije od dana kada ih je predvodio Dragan Pajić-Pajo. Njihovo potpuno slobodno, bilo kakvih formi lišeno muziciranje snažno se odrazilo na „Novčić za sreću“ i „Biljka raste“, dvije najopičenije skladbe drugog EP-ja koje nisu previše daleko ni od njujorških punk-funk i no wave luđaka, ponajprije Jamesa Chancea i njegovih Contortionsa.

Istovremeno se, međutim, radi o materijalu koji donosi čitav niz poveznica s Rundekovom slavnom prošlošću pa je uvodne „Zovu te“ i „Ko duh“ moguće smatrati i nastavkom glazbenih istraživanja započetih na „Trećem svijetu“, dok ćete u ehu „Unutarnjeg glasa“ prepoznati čak i „Lice“ s legendarnog prvijenca Haustora. Nadalje, baš poput Cargo formacija, i današnja Ekipa predstavlja bend na kakav biste mogli nabasati šetajući ulicama gradova nekih dalekih kontinenata, pri čemu bi se zahvaljujući svom omamljujućem world music koktelu perfektno uklopili u bilo koji od njih. Drugim riječima, nađe se tu i reggea i druge glazbe s Jamajke, kao i one azijske, afričke, kubanske, ali i zapadnjačkih žanrova poput jazza, funka ili alternativnog rocka. U prekrasno razbarušenoj baladi „Mila“ tako smo doznali što ćemo dobiti ako spojimo reggae, Mancea i šansonu koja dominira i čeznutljivom „Voljeti stvarno“. Tvrdi funk „New world“, pak, vraća nas u doba „Bolera“, prateći apokaliptične poetske slike o „svijetu koji se pali i gasi zauvijek“ i „jerihonskim trubama koje nas bude iz sna“ snažnim uletima puhača, odnosno Pavlice i saksofonistice Ane Kovačić. Isti instrumenti nose i spomenutu „Ko duh“, dok „Zovu te“ demonstrira fascinantan rast iz jednostavne teme na gitari u jazziranu meditaciju iz koje onda ponovno izvire ista, osnovna tema. Stihovi te pjesme vjerojatno su i najdublje ukorijenjeni u Rundekovu trajnu fascinaciju putovanjima, bijegom u nepoznato i željom za trganjem okova suvremenog svijeta, zbog čega u kontekstu svega što se događa zadnjih mjeseci djeluje poput najbolnije utopije. Zvuk koji su stvorili Vranić i Isabel doživio je svojevrsnu nadogradnju u rukama Ekipe, sastavljene i od Mire Manojlovića te Silvija Bočića, a jedini dio koji je završio u drugom planu je muzičko nasljeđe naših i nama bliskih prostora, najvjerojatnije zato što su mu se u nešto proširenom sastavu ozbiljnije posvetili na albumu Ftičeka „Mura Mura“.

„Brisani prostor“ od najviše ocjene dijeli tek nedorečeni i prilično nepotrebni „Sex epilog“, donekle i „Novčić za sreću“ koji se u nešto pamćenja vrijedno pretvara tek u instrumentalnom finalu. To je, srećom, ipak premalo da pokvari dojam kako je pred nama ne samo novi izniman dodatak vjerojatno najimpresivnijoj pjesmarici hrvatske rock povijesti, već i prvo poglavlje sljedeće etape Rundekovog nepredvidivog umjetničkog puta. A i utjeha koju pružaju njegova sanjarenja o kozmopolitskim lutanjima i avanturama sada nam je potrebnija nego ikad kako bi nas, barem nakratko, izvukla iz otužne, s četiri zida i strahom ograđene, svakodnevice.

Ocjena: 9/10

(Menart, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X