Rutger Hauer: Ne želim se boriti ni s kim osim sa samim sobom

Šest filmova snimio je samo u prošloj 2011. godini. Rutger Hauer daleko je od penzije. Njegov je moto: snimam bez podizanja prašine, a ljudi do filmova dolaze polako. Mi smo se potrudili donijeti vam jednu pravu ekskluzivu.

  • 1
    Share
Rutger Hauer (Foto: Zoran Stajčić)

Intervju s Rutgerom Hauerom bilo je nešto što sam dogovarao otprilike sedam dana tijekom prošlogodišnjeg boravka na Sundance Film Festivalu u Park Cityju u planinama američke države Utah. E-mail prepiska s njegovim agentom se odugovlačila, a to je ujedno bila i jedina nada da će se intervju možda dogoditi, jer dokle god su stizali odgovori, postojala je i neka volja s druge strane. Spadam u onu vrstu filmskih gledatelja na kojeg je Hauer u filmovima u kojima se pojavljivao ostavljao snažan utisak. Još kao klincu koji zbunjeno izlazi iz kina nakon projekcije „Blade Runnera“ dašak olakšanja nudila je činjenica da je najokrutniji od svih replikanata ipak pokazao milosrđe prema detektivu iz budućnosti koji je tijekom filma dobio više batina nego svi filmski detektivi skupa koje sam do tada gledao.

„Ostermanov vikend“ sam gledao samo zbog njega, iako mi je sjeo na pravi način puno kasnije negdje u periodu sazrijevanja početkom devedesetih kad je Rutger Hauer briljirao u noiru „Past Midnight“. A što tek reći za „The Hitchera“? Ako bi se radila lista najbolje portretiranih filmskih ubojica i psihopata svih vremena, Hauerov John Ryder bi sigurno zauzimao visoko mjesto. On je jednostavno jedan od onih epskih karaktera kod kojih je dovoljno samo da se pojave u kadru. Sorta poput Clinta Eastwooda, ali njegov antipod. Kad se Eastwood pojavi u kadru on unosi smirenje je „konačno pravi frajer dolazi dijeliti pravdu“ pa čak i kad je negativac. Hauer pak svojom pojavom unosi nemir, kao bomba koja može eksplodirati i nakon što je iz nje uspješno izvađen detonator. Bio on pozitivac ili negativac. Preopasan i time kao presavršen da bi tijekom osamdesetih bio samo jedan u nizu akcionih junaka poput Stallonea i Schwarzeneggera koji su zbog svojih simpatičnih manjkavosti to mogli biti. Naravno ne manjkavosti u mišićnoj masi već u osnovnom glumačkom alatu – govornoj interpretaciji.

S protokom vremena pokazalo se da je Hauer definitivno dugotrajniji, čak i u ulogama akcijskih junaka. Na Sundance je došao s mladom filmskom ekipom jednako mladog kanadskog redatelja Jasona Eisnera kako bi zajedno predstavili film „Hobo With A Shotgun“ – dugometražni uradak koji je svoje filmsko putovanje započeo kao trailer snimljen za 150 dolara i gajbu piva. Naime toliko je 2007. Jason Eisener uložio da bi učestvovao na Grindhouse Trailer Contestu koji je organizirao Robert Rodriguez kako bi se snimio tzv. grindhouse tribute trailer za nepostojeći film. „Hobo“ je ušao u finale s još dva amaterska uratka, te je u Austinu proglašen za pobjednika, što je bilo dovoljno da se do tada anonimnom amateru odškrinu vrata filmskog svijeta. Želja da od trailera napravi film odvela je Eisenera do Rutgera Hauera – njegovog filmskog heroja mladosti za kojeg je donio odluku: „Samo on može biti Hobo, jer takvih ikona velikog ekrana u današnjem svijetu nema.“ Odluka se pokazala ispravnom jer je Eisner upravo ona vrsta mladog umjetnika zbog kakvih je Hauer osnovao Rutger Hauer Filmfactory, za što je, kao i za dugogodišnji filmski rad, u rodnoj Nizozemskoj 2008. odlikovan posebnom medaljom za zasluge u kulturi.

„Hobo With A Shotgun“ je tijekom prošlogodišnjeg Sundancea bio često spominjan kao i „The Mill And The Cross“, ali Hauer izvan tog konteksta ne, no uglavnom zato jer on osobno samo-promociji ne pridaje ni pišljiva boba. Bilo je to odmah jasno na početku intervjua. Riječ je o glumcu koji je u tolikoj mjeri fokusiran na film i svoj glumački posao, da jednostavno na sve promotivne aktivnosti gleda kao na gubitak vremena, kao što je kratkim i jasnim otvorenim odgovorima davao do znanja jednoj australskoj novinarki da ako je došla po tračeve, da se onda zatekla na krivom mjestu.

Rutger Hauer i redatelj Jason Eisener na Sundance Film Festivalu (Foto: Zoran Stajčić)

Naime kako to obično protokolarno ide na velikim filmskim festivalima, novinari printa i internetskih medija ne mogu dobiti glumce ili redatelje u potpunosti nasamo, već grupno, četiri do pet novinara u isto vrijeme i po mogućnosti iz različitih država. Ukoliko zbog nekog pojedinca stvari krenu krivo, obično svi gube. I u ovom slučaju društvo je bilo šareno: već spomenuta australska novinarka, poznato lice među filmašima zbog svoje fokusiranosti na tračeve, zatim mladi kanadski novinar-bloger, Meksikanka (koja tijekom razgovora nije postavljala niti jedno pitanje, kao što nije imala ni diktafon), zatim Francuz iz poznate francuske novinske agencije i jedna od najpoznatijih talijanskih novinarki stalno nastanjena u Los Angelesu koja za matičnu Italiju nabavlja svježe tračeve o zvijezdama poput Toma Cruisea i Angeline Jolie. Svašta čuje novinarsko uho kad je prisiljeno s kolegama čekati da se ukaže glumac kojeg žele intervjuirati, odnosno prvo njegov agent koji nas je sve skupa i ostavio u nekom sporednom hodniku za poslugu pitoresknog hotela u Park Cityju.

Čekanje se odužilo, te je nakon dvadeset minuta ruke od svega digao Francuz i otišao. Deset minuta potom na bol u nogama se požalila i talijanska legenda lakog novinarskog štiva te je i ona digla sidro uz opasku da Hauer više nije tolika zvijezda da bi ga ona toliko dugo čekala. Da je ostala duže još nekoliko trenutaka, čekanje bi joj se isplatilo, no sigurno je da bi se od njenog „laktarenja“ s Australkom teško moglo progovoriti s glumcem o filmu. A Rutger je o tome najviše i htio pričati.

Imate puno filmova iza sebe. Mnogi imaju kultni status. Kakva je vaša situacija u današnje vrijeme?

Rutger Hauer: Vjerovali ili ne imam dogovoreno šest filmova u šest mjeseci i svi su jebeno interesantni i za to i živim. Radim ih tiho i bez podizanja prašine, a ljudi do njih dolaze polako jer vijesti o njima ne putuju brzo (smijeh). Baš me briga za to. Imam svoj život. Slobodno se krećem. Ne trebaju mi tjelohranitelji, nikad mi nisu ni trebali. Imao sam tjelohranitelje dva puta u svojoj karijeri i u obje situacije su se potukli u roku od 20 sekundi. Poludio bih da moram živjeti život holivudske zvijezde.

Vjerojatno vas se ljudi boje.Vi ste ipak Rutger Hauer.

Rutger Hauer: Ne gledam na sebe kao da sam veliki frajer, možda to zvuči kao laž, ali je tako. Uostalom ja sam ipak imao i određeni europski odgoj koji me oblikovao. Znate moj prvi film bio je „Turkish Delight“ 1973. godine i u njemu sam bio gol u jednoj sceni. Film je bio uspješan, no moja obitelj ga nije išla gledati jer nisu mogli podnijeti da me vide golog. Pored toga nemam potrebu za nekim dokazivanjem u stvarnom okruženju. Dapače ne želim upadati u neprilike. Ja sam kukavica i bježim čim izbije frka. Ozbiljno to kažem, kad se negdje “ počne kuhati“ ja od tamo nestajem za nekoliko sekundi. Nemam želju boriti se s bilo kim osim sa samim sobom.

Je li vam polazi od ruke izbjegavati nevolje?

Rutger Hauer: Da. Promišljam. Pametno ih izbjegavam. Za početak ni ne idem tamo gdje se mogu dogoditi. Ne izlazim npr. u barove jer tamo će obavezno naći netko tko će mi prići i pitati me: „Ti si Rutger Hauer, misliš li da si jak?“ Moj odgovor bi u takvoj situaciji uvijek bio: „Ne mislim, gledaj me kako bježim.“ (smijeh).

Kažete: šest filmova u šest mjeseci. Koja je razlika između primjerice. „The Mill And The Cross“ i „Hobo With A Shotgun“, koliko vam ta oprečnost u žanrovima pomaže, a koliko odmaže?

Rutger Hauer: Koja je razlika? Mislim da su slični i da u stvari pripadaju jedno drugome Umjetnički su i ekstremni u izričaju. To su grafiti filmovi u svim oblicima interpretacije. „Mill And The Cross“ je visoko-kvalitetan art film, s velikim srcem i velikim eksperimentom u njemu. Veliki filmaš Lech Majewski je radio hommage velikom slikaru Pieteru Bruegelu Starijem. Iskoristio je jednu sliku kako bi otputovao u nju i kako bi mu ona ispričala priču. Pored toga je koristio svu moguću dostupnu tehnologiju kako bi doslovce sliku učinio živom. Uistinu čaroban projekt. Jason Eisener je pak mlad, ali njegov autorski potpis je iznimno jak, a to nema veze sa žanrom. Danas je to grindhouse hommage, sutra može biti drama.

Rutger Hauer: ‘Što je mudrost veća to su veće rupe u glavi.’ (Foto: Zoran Stajčić)

Kako se pripremate za uloge. Dugo i temeljito ili se samo pojavite na setu?

Rutger Hauer: Uglavnom se samo pojavim jer želim osjetiti atmosferu, upoznati redatelja i ostale iz ekipe. Jako mi je potrebno to upijanje ideja, razgovori… Moram osjetiti težnju u kojem smjeru se krećemo. Tako da se može reći da imam dugu pripremu iako se to možda više doima da sam se negdje pojavio i tamo malo duže zadržao. U idealnom svijetu bih htio da mogu nestati i materijalizirati se kao predmet u priči i biti dio nje, ali takav film je nemoguće snimiti. Mogu reći da sam se tome najviše približio s filmom „The Rite“ koji je ustvari film ceste po načinu snimanja – pet ljudi stalno u pokretu koji putem sve rješavaju, od zapleta do kuta kamere. Izuzetno dinamično. Jako mi se svidjelo.

U tom filmu po prvi put radite s Anthonyjem Hopkinsom?

Rutger Hauer: Anthonyja nisam nikad upoznao. Mnogi kažu da smo slični u nekim stvarima što se tiče uloga. Samo je on nekih pet milja ispred mene jer je krenuo ranije. No kad ga gledam on mi ima nešto Brandovsko u sebi, u smislu da bi se ugodno osjećao da s njim radim. Evo jedna zanimljivost, naime snimio je reklamu za neku satelitsku televiziju i izgovarao je moje monologe iz filma „Blade Runner“, ali ne kako sam ih ja izgovarao već kao Anthony Hopkins. I jebeno sam ga zamrzio zbog toga, izgovarao je to brže i u puno nižem tonalitetu. Bilo je njegovo i drukčije, no opet je napetost bila u zraku. Nije ništa izgubio. Savršeno! Kad sam se ohladio shvatio sam da je to najbolji kompliment koji sam mogao dobiti od kolege s kojim se nikad nisam upoznao, a na kraju krajeva govorio je o filmovima koje voli. I Posljednje riječi citata „…And now it’s time to die.“ i dalje mi zvone u ušima na način kako ih je on izgovorio, a ne ja 1982. godine, pogotovo što kad ih je izgovorio je učinio jednu jedva vidljivu gestikulaciju koju sam koristio kad sam razvijao karakter replikanta Roya Battyja i nakon toga pogledao u kameru. I tada sam znao da je to bio isključivo njegov šifrirani pozdrav meni. Idući dan sam nazvao njegovog agenta i rekao da Anthony Hopkins uistinu zarađuje velike novce na mojim rečenicama i da bi bio red da bar plati kavu i upoznamo se. Naravno agent je samo rekao da će mu prenijeti poruku i da će me sigurno nazvati, jer trenutno u Francuskoj snima film. Naravno nije me uopće nazvao. Ni on, ni agent. I tada mjesec dana kasnije sam dobio ponudu za zaigram s njim u istom filmu „The Rite“. Prvog dana snimanja sam bio završio s probama kostima i već je bila pala noć. Tada mi je prišao netko od producentskog osoblja i rekao mi: „Gospodin Hopkins je na putu. Možete li ga pričekati?“ Uglavnom on se direktno s aerodroma uputio prema lokaciji kako bi se susreli, jer je znao da sam tamo. I kako je bilo? Jednostavno ne možete zamisliti kako izgleda kad se dva čovjeka koja se nikad nisu do tada upoznala grle i ljube i vesele jedan drugom jer se iznimno međusobno cijene i vole. I naravno nakon toga on je snimao svoje, ja svoje i poslije toga se više nikad nismo vidjeli (Smijeh).

Osnovali ste Rutger Hauer Filmfactory i predajete na njemu mladim glumcima i redateljima. Koliko vas oni inspiriraju?

Rutger Hauer: Okupljam mlade profesionalce kojima mogu nešto korisno reći, posebno redateljima. Da im prenesem auru glumca, da ne misle da su oni najvažniji (smijeh). Dobro je da redatelji imaju sliku o tome što znači biti glumac, jer još uvijek je najveći problem jaz između redatelja i glumaca, a jednostavno oni moraju probleme rješavati zajedno. Nije samo da moraju uskladiti instinkte, već moraju izgraditi međusobno povjerenje. Tome najviše i služi Filmfactory. Dakle prvi ključ je stvoriti povjerenje, a drugi ključ je pronaći sebe. Ne može se nitko izgraditi ako prethodno ne upozna strukturu.

Raspon vaših uloga je velik, no iako ste u godinama i dalje ste u nekima poput „Hobo with A Shotgun“ akcijski junak. Kako održavate kondiciju?

Rutger Hauer: Mogao bih više raditi na sebi…Vježbam, ali ne previše. Nisam sklon pretjerivanju u tom smjeru koliko se nekad znam izložiti rizicima.

Rutger Hauer (Foto: Zoran Stajčić)

Kojim?

Rutger Hauer: Imali smo situaciju u „Hobou“ u kojoj je kaskader trebao izvesti skok s nekih deset metara umjesto mene, no ja to nisam znao, pa sam rekao: čemu komplicirati. Mogu skočiti bez problema, vidio sam da su dolje bile naslagane neke kutije i spužva… Svi su se čudili kad sam rekao nek’ pale kameru i da snimimo taj skok. Skočio sam, a mislim da je Jason u tom trenutku premro od straha.

Koja vam je omiljena uloga negativca?

Rutger Hauer: „The Hitcher“. Zato jer je taj lik komedijaš. Vjerojatno je to presudno. Naravno njegov humor je zastrašujući. Ali upravo zbog tog humora u bizarnim situacijama takav karakter se ureže u memoriju. Vjerojatno je tako i gledateljima.

Tko je Hobo, kako ste doživljali taj karakter prije nego ste ga utjelovili?

Rutger Hauer: On je izgubljena duša iz nekog drugog vremena. Netko tko se više ne snalazi u ovome svijetu. Mogu čak reći da za takve karaktere ne treba dublja analiza. On predstavlja sam trenutak kad se raspadaju iluzije koje ljude obično drže. A kad se to dogodilo uslijedila je borba za život. U tom smislu smo bića instinkta. Prijašnji Hobov život je nebitan u toj priči. Kako god da je ge proživio računa se da je starac poput njega po putu stekao neko životno iskustvo. Zanimljivo je bilo igrati takvog lika, pogotovo što više puca iz sačmarice nego što govori.

Rutger Hauer (Foto: Zoran Stajčić)

Kako vi gledate na vaše životno iskustvo, život na filmu općenito, godine?

Rutger Hauer: Životna mudrost kaže: Što je mudrost veća to su ti veće i rupe u glavi. Jedan sam od onih koji ne drže do godina kao ikakvog mjerila. Stvarno mislim da su godine glupost i da se ljudi slažu po nekoj dimenziji srodnosti s kojom vrijeme ne igra neku glavnu ulogu. Upoznao sam određene ljude od 80 čak i 90 godina i čim smo se sreli osjetili neku srodnost. Razgovor je krenuo i postali smo čvrsti prijatelji, kao da se poznajemo cijeli život. Isto tako mi je pak i s druge strane gledano s Jasonom Eisnerom i cijelom njegovom filmskom ekipom. Svi oni su mlađi od mene 30 i više godina, ali smo se pronašli na istoj valnoj duljini. Zato mislim da sva ta priča o nekoj generacijskoj srodnosti su glupost. Godine su samo broj. Taj broj nema veze s povezanošću među osobama, bar je tako za mene. Ja izgledam mlađe, ali imam godine i ne bježim od njih. Čak i da jest sve u izgledu… Ne znam kako bi to trebalo utjecati na moj život, razmišljanje? Trebam li se opterećivati iluzijama i tim da ih tako nazovem „programima“? A iluzija je ako mislimo da ne starimo. Stvar je često u tome na koji „program“ ste pristali da vam ga ugrade. Oprostite, ali gay ekipa dizajnira stvari kakve dizajnira, a dio toga je da djevojke trebaju izgledati kao mali dječaci i da svi trebamo živjeti u uvjerenju da ćemo od sada pa do vječnosti biti vitki. To su sve programi na koje razborita osoba treba odmahnuti rukom i reći: Hvala ne, ali ljudi su u velikoj većini slučajeva povodljivi. Mene takve stvari ne zanimaju, u mom životu nema mjesta gajenju takvih iluzija.

Jeste li religiozni?

Rutger Hauer: Ne, nisam. Što je s onom legendom da je danas oko 130 Bogova dostupno? Pa sad sve ovisi o ždrijebu koji će vas dopasti. „O ovaj mi se sviđa, njega sam izvukao!“ Mislim da je važno da čovjek razvije osjećaj da je sretan s onim što ima. Ali ne isključivo s onim što ima u džepu. Mislim da je to najbolji put da uistinu postanemo pristojni jedni prema drugima. Imam kćer. Ona ima 45 godina. Jednom davno je htjela biti glumica. Nije joj uspjelo, ali ima svoj život. Odgojio sam je i bio uz nju koliko sam mogao. Danas imamo normalan odnos i komuniciramo. Što kao otac mogu tražiti više od toga?

  • 1
    Share

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X