‘Wednesdays’ je divan album koji je, nažalost, napisao kreten.
Ne, ovo nema namjeru biti tekst o dosezima i posljedicama suvremenog fenomena koji se popularno u svijetu naziva cancel culture, ali slona u prostoriji nemoguće je ignorirati. Godina 2019. trebala je biti velika za američkog kantautora Ryana Adamsa, a i pokazala se prijelomnom u njegovoj karijeri, premda iz posve oprečnih razloga. Počela je tako da je najavio kako će objaviti čak tri albuma prije njezinog završetka, ali planovi su se izokrenuli naglavce nakon što je New York Times objavio članak koji je prenio optužbe nekoliko žena, uključujući i njegovu bivšu suprugu Mandy Moore, za “emocionalno i verbalno” zlostavljanje. Možda ove optužbe ne zvuče jednako stravično poput nekih za fizičko i seksualno zlostavljanje kojima su potresle svijet i promijenile mišljenje javnosti o mnogim zvijezdama koje su terećene na valu pokreta #MeToo, no ipak treba nedvoznačno naglasiti da one nisu nimalo neozbiljne i ne postoji razlog da se ne prihvati činjenica na koju one upućuju: Ryan Adams je, da ‘prostite, kreten.
Umjesto objavljivanja triju najavljenih ploča, Ryan Adams je godinu proveo u izgnanstvu iz javnosti. Možemo ga možda zamisliti kako pokajnički razmatra svoje ponašanje u vezama i novostečeni status koji nosi kao nova persona non grata američkog kantautorskog rocka. No, godina je prošla, evo već je i iduća na samom završetku, a Ryan je skupio dovoljno snage da promili glavu i objavi prvo novo izdanje u nemilosti. Riječ je o ploči “Wednesdays” koja je trebala izići na proljeće, ali je iznenada osvanula u posljednjim danima 2020., bez fanfara i pompe na isti dan i isti način kao i novi album Taylor Swift čiju je ploču “1989” u nekim za sebe sretnijim vremenima prije pet godina u cijelosti obradio.
“I remember you/Before you hated me.” Ovo su prve riječi koje čujemo na novom albumu i teško je poreći da zvuče kao da su upućene cijelom svijetu koji ga trenutno mrzi, premda su napisane prije inkriminirajućeg članka iz Timesa. Prema istom ključu mogli bi zaključiti da je cijela uvodna pjesma naslovljena “I’m Sorry and I Love You”, pa posljedično i cijela ploča, poruka pokajnika pritisnutog grijesima prošlosti. No više od svega “Wednesdays” je album o prekidima, rastancima, umiranju i svim teškim osjećajima vezanih za te stvari.
Na obiteljskom stablu kantautorskoga blaga, “Wednesdays” bi vjerojatno dijelio granu s izdanjima poput “Blood on the Tracks” Boba Dylana i Beckovim “Sea Change”. Unatoč rijetkim povratcima u rokerskiji zvuk Toma Pettyja kakav je prakticirao na svom posljednjem albumu prije pada u nemilost, “Prisoner” (2017.), a kakav ćemo susresti ovdje na “Birmingham”, “Wednesdays” je gotovo isključivo proizvod hermetičnog folka na rubu demo materijala u struji “Nebraske” Bruce Springsteena snimljenog na kućnoj opremi.
Takvim minimalističkim pristupom Adams je proizveo jedan od emotivno najnabijenijeh albuma karijere. Primjere u prilog toj tezi možemo tražiti u baladi “So Anyways” u kojoj ljubavnu vezu između dvoje ljudi opisuje kao labirint iz kojeg samo jedno može pobjeći ili u naslovnoj pjesmi u kojoj ponizno ponavlja: “Your silence brought me on my knees/Where I needed to be.” Ipak još efektnije zvuči u pjesmama u kojima se suočava sa smrću svog brata Chrisa, vjerojatno najljepšoj skladbi s ploče “When You Cross Over”, kao i javnom preispitivanju krivnje u obitelji naslovljenom “Mamma” čija je iskrenost u najmanju ruku potresna.
S obzirom na uvjete u kojima je objavljen, album “Wednesdays” proći će u dobroj mjeri nezapaženo, ignoriran ili pometen ispod tepiha na samom kraju godine. Da je izišao koju godinu ranije, vjerojatno bi ga smatralo jednim od najzrelijih i najljepših Adamsovih albuma, ali ovako je njegova sudbina neraskidivo vezana za onu njegovoga autora. Nećemo se ovdje baviti cijepanjem atoma i razdvajanjem umjetnika od djela. Dovoljno je ustvrditi da je “Wednesdays” divan album koji je, nažalost, napisao kreten.
Ocjena: 8/10
(PaxAm Recording Company, 2020.)