‘Santa Sangre’ i ‘La Danza de la Realidad’ – filmska braća iz magične tvornice Alejandra Jodorowskog

U današnje je vrijeme uobičajeno olako zaključiti da nije moguće u umjetnosti izmisliti išta novo i originalno – sve je već viđeno pa smo osuđeni na reciklažu ili odustajanje od stvaralačkoga podviga. No ustvari, prvi je problem u tome da se inovativnost često traži u domeni rušenja seksualnih tabua ili političkim provokacijama, a materijala za inspiraciju ima i u svakodnevnim banalnim situacijama.

  • 4
    Shares
‘La Danza de la Realidad’

Rijetko se, primjerice, pitamo zašto obiteljski objedujemo u zajedničkoj prostoriji za istim stolom, bez obzira na to što svi oko nas srču juhu i mljackaju tjesteninu, što nam itekako može pokvariti apetit. Obavljanje velike nužde je, s druge strane, intimna stvar i tu nas četiri zida štite od sramote i širenja „miomirisa“. Zašto sve ne bi bilo obrnuto? Kulturološki uvjetovane prakse mogle bi biti samo jedan primjer elementa koji pobuđuje kreativnost. Naravno, svega toga bilo je u filmskoj umjetnosti, pogotovo u ludim 70-im godinama prošloga stoljeća, sjetimo li se recimo Fernanda Arrabala, ali more pitanja, dvojbi i predmeta analize i dalje je nepresušno. Nadalje, originalnost teme koja se u djelu obrađuje nije nužni kriterij kvalitete. Ono, naime, može biti svježe i životno zbog načina na koji se nekoj ustaljenoj i oronuloj temi pristupa. Dokaz potonje tvrdnje su dva filma redatelja Alejandra Jodorowskog – „Santa Sangre“(1989) i „La Danza de la Realidad“(2013) pa bez zadrške smijemo usporediti spomenute uratke s braćom koja dijele mnoštvo gena, ali se oni manifestiraju u pojavi različitih talenata i interesa. Premda ova ostvarenja dijeli velik vremenski razmak, oba obrađuju temu mučnoga odrastanja jednoga dječaka uz oca tiranina. U slučaju filma „La Danza de la Realidad“ to je dijete sam Jodorowsky (Jeremías Herskovits), što znači da je scenarij bez ikakve maske direktno autobiografski, dok je 24 godine ranije autor zaokupljen sobom suptilno stvorio lik Fenixa (Adan/Axel Jodorowsky). Bez obzira na to u rezultatima rada nema iritantne i neopravdane narcisoidnosti jer je ovaj redatelj u umjetnosti vidio oblik psihoterapije, suočavanja s vlastitim strahovima i unutarnjim konfliktima, ali je isto nudio i gledateljima koji nakon izlaska iz kina ili isključivanja DVD-playera ne bi smjeli ostati tupi i ravnodušni, već bi se i sami trebali pročistiti u trenutku završetka dijaloga sa samim sobom o potencijalnim potisnutim davno doživljenim neugodnostima.

Govoreći o konfliktima, prvenstveno mislim na one koji proizlaze iz nerazriješena Edipova kompleksa, ali u jako modificiranom i modernom tumačenju, prema kojem se otac ne doživljava kao suparnik za seksualnu naklonost majke, nego naprosto figura na koju bi se sin trebao ugledati, ali to zna prerasti u autoritarnu represiju. U „Santa Sangre“ otac Orgo (Guy Stockwell) je sirovi mužjak sklon užicima i zabavi, dublje gledano distanciran i hladan čovjek, te ne bi ni po čemu mogao biti idol, ali bez obzira na to sina želi pretvoriti u snažnoga momka koji ne pokazuje emocije. Ta se namjera u filmu pokazuje na simboličan način – Orgo dječaku na prsima tetovira pticu, a ona predstavlja moralno uzdizanje koje bi trebalo nadjačati nagonska iskušenja. Dakle, od djeteta se očekuje više od racionalnosti koja je samome ocu strana. No u središtu je zanimanja ustvari treniranje njegove neosjetljivosti na bol jer tetoviranje nije milovanje, a i u filmu „La Danza de la Realidad“ mnoštvo je takvih primjera koje bi valjalo izdvojiti. Otac Jaime (Brontis Jodorowsky) šamara sina sve dok ne prijeđe granicu njegove izdržljivosti, a potom ga vodi zubaru koji svoj zahvat, prema naredbi, obavlja bez anestezije. Jaime se jednako kao i Orgo zgraža nad mogućnošću da njegov potomak bude djevojački slab i nježan te poprimi osobine koje se stereotipno smatraju ženskima, samo što je njegovu tiranskom karakteru detaljnije rasvijetljena pozadina, a vidljiv je i širi kontekst društveno-političkih zbivanja u Čileu toga doba čiji je akter i on sam. Naime, saznajemo da je odgojen u uličnoj okrutnosti, bez ikakve udobnosti na raspolaganju, a sada u odrasloj dobi, posljedično se divi Staljinu i (neplanirano) Ibanezu jer mu se diktatura toliko uvukla pod kožu da više nije svjestan alternativa. Logično, član je Komunističke partije u Tocopilli 30-ih godina 20. stoljeća. Ovakvo egzaktnije smještanje radnje u prostor i vrijeme te dublja karakterizacija likova, kao i pomak prema narativnoj montaži, svjedoče nam o tome da se Jodorowsky u filmu iz 2013. pomalo odriče čistokrvnoga zaigranog i bizarnog nadrealizma. Umjesto toga snima poetičnu dramu u kojoj su elementi fantazije kontrolirano prisutni, kao začini mašte i snova u loncu punom zakuhanih odnosa i situacija.

‘Santa Sangre’

„Santa Sangre“ je, s druge strane, nadrealistični triler s primjesama horora koji obiluje subjektivnim i autorskim kadrovima, a u njemu je bitnije povezivanje ideja nego kronologija zbivanja. Simbolici su ovdje široko otvorena vrata, a nadasve se ističe motiv cirkusa. Svi članovi obitelji glavnoga junaka rade u njemu, toj oazi šarenila, nereda, karikaturalnosti i groteske, a karakteristični domoroci u takvoj sredini su tzv. likovi s nedostacima – patuljak i gluhonijema djevojčica. U filmu „La Danza de la Realidad“ motiv cirkusa pojavljuje se samo u uvodu, a simpatični patuljci uglavnom u ulozi prodavača-maskota pred trgovinom i na cesti, a tu su i sakate kreature čiji su udovi uništeni eksplozijom dinamita.

U obama ostvarenjima cirkus simbolizira kaos u umu glavnoga lika, a nedovršenost ljudskih figura aludira na nemogućnost da se on razvije u cjelovitu ličnost – dakle, te nakazna ili u bilo kojem smislu oduzeta tijela su samo vanjska manifestacija previranja u njegovoj zbunjenoj nutrini.

Malom Alejandru je u „Danza de la Realidad“ onemogućeno normalno sazrijevanje uz ugledanje na oca pa je stoga suviše privržen majci (Pamela Flores) koja je puna brige i razumijevanja za dječje strahove. Zanimljivo je da su njezine replike u dijalozima u potpunosti pjevane, a ne govorene, a to je samo jedan detalj koji ukazuje na čaroliju produhovljenosti kojom raspolaže. U jednom trenutku mokraćom liječi muža oboljelog od kuge, a naziva je Božjom poplavom, što se može povezati s Noinom arkom, potopom i njegovim spašavanjem svijeta od propasti izazvane gnjevom zbog zla i poroka. Sara je bila poput arke i netko bi možda rekao da u tome ima ponešto svetogrđa.

Međutim, Jodorowsky svojim motivima raspolaže slobodno, a slobodu nepažljiv gledatelj lako pomiješa s ciljanom provokacijom. No svatko koncentriran na prizor doživjet će ushićenje i umjetnost razlikovati od želje za banalnim ekscesom. Uglavnom, majka Sara je unatoč blagosti veoma moćna dok diskretno osvaja ljudskom toplinom, a Jaime je tek zarobljenik svojih iluzija – u ključnim trenucima njegove su ruke doslovno paralizirane. Nemogućnost kontrole vlastitih udova javlja se kao motiv i u filmu „Santa Sangre“, no u tom slučaju sinove su ruke u vlasti majke Conche (Blanca Guerra), u službi njezinih ambicija, alat kojim se reagira na ljubomoru prema drugim ženama. Te ruke edipovski ubijaju majčine konkurentice za ljubav. Ne saznajemo mnogo o odnosu Conche i Fenixa prije njezine smrti, no vidimo da je kasnije utjecaj na mladića bio snažan i koban.

Dok su u ovom filmu najnapetiji trenuci najave psihološkoga kolapsa glavnoga lika podcrtani ljuljanjem kamere, u „La Danza de la Realidad“ nema neizvjesnosti, jeze i pretjerane dinamike. Uočava se da redatelj nostalgično pristupa onome što se već davno zbilo pa se i sam kao u glumac pojavljuje u nekim dužim kadrovima gdje vodi monologe u kojima se filozofija miješa s lirikom. Dakle, ovaj je film u određenoj mjeri staložen, a u segmentima magičan i uvrnut prikaz odrastanja, dok je njegov „stariji brat“ jednako vrijedan u obradi iste teme, ali na ponešto agresivniji način koji nas poziva na putovanje u urnebesnu halucinaciju.

  • 4
    Shares

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X