Na drugom u ciklusu koncerata projekta MIMO (Medijski inventar muzičkih originala) u dvorani Gorgona zagrebačkog MSU-a u organizaciji Udruge ViBRa, Glazbenog programa Hrvatskog radija i građanske inicijative Free Stage, 15. ožujka predstavili su se pop-rockerica Sara Renar i jazz trio Chui.
Mada strogo stilski gledajući mlađahna pripadnica razmjerno zapaženog ženskog kantautorskog vala u Hrvata nema puno zajedničkoga s nešto starijim intergalaktičkim space jazz triom, kako se nazivaju Chui, koncertna kombinacija, kao i sam dvostruki koncert bili su pun pogodak. Jer zajednički su im zarazna strast prema onome što rade, pozitivna energija koju odašilju s lakoćom i – dobra glazba. Tkogod, dakle, voli čuti i vidjeti dobru svirku živog čovjeka, imao je prigodu uživati u oba (ili obje polovice) nastupa.
Zgodna djevojka šarmantnog osmijeha i sa smiješkom u oku, sigurna scenskog nastupa i sigurnog, istovremeno zvonkog i pomalo zadimljenog glasa, Sara Renar nastupila je u pratnji dvojca na akustičnim gitarama, Luke Gečeka i Jure Gecija, inače članova njezina sastava s kojim je snimila album prvijenac “Djeca” što u izdanju Aquariusa treba izići za tri tjedna. Neklišejizirano melodiozna glazba s ponešto čvršćeg bluesa, pop-rock folka, amerikane, indie-popa i srodnoga, s podosta slide-gitare te tekstovi o kratkim, neostvarenim i mogućim ljubavima i zaljubljivanjima, o besmislenosti rata, o sretnom djetinjstvu, o sebičnjacima i o mamurlucima, ispričani svakodnevnim jezikom njene generacije, dražesna su ponuda Sare Renar koja je u ovom trio-izdanju zvučala privlačno, uzbudljivo i uvjerljivo, melodiozno i energično, baš kako treba. U pokušaju opisa, tj. predočavanja dojma onome tko još nije čuo, neki će reći da podsjeća na, recimo, Cat Power, 10 000 Maniacs, Amy Winehouse ili Alanis Morissette, a na pitanje o dragim prethodnicima ona će osobno spomenuti Toma Waitsa, Loua Reeda, Davida Byrnea, Jacka Whitea, Marka Lanegana…
Vizualni spoj dvojice čupavih, jednostavno odjevenih mladića i dugokose pjevačice u svojevrsnom hipi-izdanju, s glazbom i tekstom, mene je asocirao na kakav zgodan i vedar folk-pop-rock trojac prosvjednika s gitarama što krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih nastupaju na npr. nekom američkom kampusu. Ne u smislu demodiranosti ili zastarjelog oponašanja nekog izanđalog trenda, nego u smislu entuzijazma, nastupanja s razlogom za pjesmu i vjere u glazbu kao izraz komunikacije. Asocirali su me i na ranu fazu djelovanja našeg prvog ozbiljnog kantautora rock usmjerenja, Dragu Mlinarca, ne toliko po glazbenom stilu, koji u Renarove pripada suvremenosti, nego po ozbiljnosti pristupa i bavljenju temama koje ih se doista tiču, a pomalo i po ponekom nezgodno sastavljenom sklopu riječi ili naivno jednostavno iznesenoj poruci, manom koja je i kod Mlinarca i kod Sare Renar uvelike nadvladana toplinom, otvorenošću i iskrenošću.
Opći dojam mogao bi se opisati baš Mlinarčevim riječima iz pjesme “Caracas”: “mladost je opojno slatka”. Ne mislim pritom samo na Saru Renar, nego na cjelokupni nastup trojca koji je, bez obzira na ponešto neveselih zapažanja o društvu i čovjeku, zračio mladosti svojstvenim pozitivnim optimizmom.
Nakon približno tridesetpetminutnog nastupa tria Sare Renar i stanke u kojoj su, u prigodnom mini studiu u dnu pozornice, za Radio Sljeme o izvođačima prozborili glazbeni kritičari Anđelo Jurkas i Dubravko Jagatić, (cca) trominutna gitaristička pop-rock forma zamijenjena je uvelike drukčijom zvučnom slikom, ekspermentalno-elektroničko-ambijentalnoim-fusion-jazzom koji je u otprilke jednosatnom koncertu ponudio trojac Chui što ga čine trubač Andrej Jakuš, klavijaturist Toni Starešinić i bubnjar Đuro Dobranić, a prva dvojica obilno barataju i raznim zvučnim efektima elektronskog podrijetla. Dalje>>