Zagrebačku Tvornicu sinoć je po prvi puta pohodio kultni bend Sebadoh, a publiku je prije njih polusatnom žestokom svirkom u Malom pogonu opasno zagrijao mladi zagrebački indie bend ESC Life.
Nemam pojma tko menadžerira ESC Life, ali bogme dobro radi svoj posao, jer put koji su ovi eskapisti života prešli u sićušnih pola godine od svog prvog koncerta na ovogodišnjoj proslavi rođendana Potliste, preko predgrupiranja na mini balkanskoj turneji legendarnog Granta Harta iz Hüsker Dü, pa sve do sinoćnje svirke sa Sebadohom, zaista je impozantan. Nije to zapravo ni specijalno čudno, budući da se radi o bendu sastavljenom od već prekaljenih muzičara (Hemendex, Still!ness, Man Zero, Umor), a ne o nekim klincima koji tek počinju krčiti svoj put na underground sceni, ali ipak je lijepo kad se nečiji entuzijazam u suradnji s guštom isplati ovako brzo.
Imala sam ih prilike gledati i na njihovom prvom nastupu i nemoguće je ne primjetiti koliko su se u pola godine i svih nabrojanih koncerata uspjeli usvirati. Budući da sam stajala u prvom redu uspjela sam uloviti kondenzirani gušt sa stejdža, primijetiti da nitko od njih skoro nijednom nije otvorio oči za vrijeme svirke, da sviraju žešće i sigurnije nego na početku, da je Naranča odličan indie rock frontman sa smislom za scensku teatralnost koju tek treba osloboditi, ali bogme i sve bolji autor tekstova, da je Ante odličan gitarist kad uživa u onom što svira, da su dečki općenito silno naslušani tzv. koledž-rocka, od nezaobilaznih Dinosaur Jr do Violent Femmes koje sam u par navrata čula u bubnju… uglavnom, odlična svirka nakon koje mi je propisno zujalo u ušima.
Američki indie rock trio Sebadoh je u sljedećih devedeset minuta odsvirao dva različita koncerta, prvo jedan s Lou Barlowom kao frontmanom i gitaristom, kojeg je otvorio s “Magnet’s Coil”, jednom od meni osobno najdražih pjesama, od koje sam momentalno zaproustala i sjetila se koliko mi je puta korespondirala sa životom i kako sam ju opsesivno slušala prilikom jednog osobito bolnog prekida prije nekih… hm, 17 godina. (:sigh:) Nastavili su u tom tonu sve dok se u jednom trenutku Lou nije zamijenio s basistom Jasonom Loewensteinom i na gitari i na vokalu, koji je svoj set odsvirao pomalo sonikjutasto, a toliko dobro da me kao Louovog fana doveo u konflikt, i bilo mi je pomalo žao Barlowa i činjenice da je u svakom svom bendu nekako… drugi. Poslije su se opet zamijenili i opet je dominirao Barlow kojem se do kraja koncerta na tvorničkom stejdžu desila i prava životna drama u vidu smrti njegove najdraže gitare. Nisam ni pokušavala pamtiti set listu jer sam na takvim koncertima uglavnom zabavljena plesanjem i reminsciranjem dok pazim da ne prolijem pivo u ogromnoj gužvi Malog pogona koji je sinoć bio nekako premalen za onoliki zvuk. Divan koncert ostarjelih dječaka, okamenjenih u devedesetima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
