‘Ruski kompjuter’ je pomalo ‘nezainteresirana’ kronika intimnog putovanja iščezlim krajobrazima. Tako se barem čini na prvi pogled…
Obično gunđam kad se preda mnom nađe još jedna knjiga o ratu. Ovom zadnjem, dabome. Gunđam uglavnom zbog toga što već dobrih deset godina o toj temi, u diskursu fikcije, nitko ništa pametno, novo ili zanimljivo nije napisao („Drenje“ Luke Bekavca ne računam. Riječ je o časnoj iznimci kakva se javlja jednom u generaciji). Ako je rat bio svojevrsno silovanje stvarnosti, suvremena mu je književnost (sa svih strana granice), nemilice ga silujući, već odavno, makar simbolički, naplatila dug. Bio sam spreman na gunđanje i ovom prigodom, no onda se ispostavilo da „Ruski kompjuter“, iako je nastao u ratnim uvjetima, zapravo nije knjiga o ratu. Ili barem – nije to na onaj angažirani način koji totalizira iskustvo i nastoji ga pod svaku cijenu veleumno, simbolički prispodobiti.
„Ruski kompjuter“ nije ni puko bilježenje svakodnevnice zbog čega ga ne možemo promatrati kao posve dokumentarnu, nezainteresiranu prozu. Mehmedinovićev se tekst nalazi negdje na granici. Smješten je između proznog, politički zainteresiranog konstrukta (unatoč priči o nastanku, pojedini djelovi teksta daju naslutiti naknadnu bilo autorsku, bilo uredničku intervenciju tako da ideju „predumišljaja“ nije moguće sasvim odbaciti), dokumentarne, dnevničke zabilješke i poetskog preoblikovanja „sirovih podataka“. S jedne strane „Ruski kompjuter“ bilježi proces fizičke i duhovne tranzicije njegovog autora, a s druge se u tom bilježenju ne miče s mjesta, usredotočujući se na slike, impresije, kratke anegdote, beskrajne bizarnosti i cinične opise sarajevske svakodnevnice.
Bespredmetnim mi se čini nabrajati mirijadu likova i događaja zaustavljenih na ovim stranicama i način na koji se promatračko, komentatorsko ja odnosi prema njima. Likovi i događaji opisani na njima pripadaju već pomalo izblijedjelom svijetu za čije će nam prizivanje uskoro biti potrebni svežnjevi jednako izblijedjelih fotografija. U tom ga kontekstu treba tumačiti kao generacijsko pismo, prozno-poetski tekst koji će, kako vrijeme bude odmicalo, imati sve manje dodira sa svijetom oko nas. Teško je, doduše, zamjerati dnevničkom pismu što je povučeno u sebe, što odbija analizirati i komentirati fenomene unutar kojih se ostvaruje na razini dubljoj od impresionističke. Ako ga to i čini autarkičnim, apolitičnim te u širem kontekstu gotovo nevažnim primjerom književne komunikacije, ne može mu se poreći određena relevantnost koju, u retrospektivi, prepoznajemo upravo u poetskoj selekciji važnog od nevažnog, onog o čemu će se pisati od onog o čemu će se šutjeti. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
