‘Nadamo se da ćete se nakon ovog koncerta osjećati bolje nego prije njega,’ u uvodnoj je riječi nastupa svog kvarteta treće večeri ovojesenskog ciklusa Jazz.hr, održanog u maloj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu, kazao američki alt-saksofonist Gary Bartz (1940), jednostavno izrazivši jedan od važnijih razloga koji poklonika glazbe nukaju da pohodi takve priredbe.
Nakon uvodnog bluesa namijenjenog izbacivanju zlih duhova, Bartzov je kombo, što ga čine njegov generacijski parnjak, bubnjar Greg Bandy te sredovječni kontrabasist James King i pijanist Barney McAll, bez stanke između skladbi – jer njima se, reče Bartz, nepotrebno narušava energija ostvarena među glazbenicima za sviranja – ponudio skladan post bop potpuri obilježen, dakako, njegovim alt-saksofonom i zgodimice sopran-saksofonom, potom naizgled nezainteresiranim, ali podigrano vragolastim Bandyjevim bubnjanjem te nadahnutim McAllovim pasažima, a povrh svega, šarmantnom dozom opuštene rolingstonske rasklimanosti koja se slagala s općom zvučnom slikom donekle sirove, garažno-klupske kakvoće, s mrvicu preglasnim bubnjem i ponešto pretihim klavirom, na što u ovoj dvorani nismo navikli.
Neravnoteža zvučne slike još je više morila za završnog koncerta, onoga na kojem je hrvatski gitarist s njemačkom adresom Renato Rožić sa svojim električnim, sada šesteročlanim njemačkom sastavom Renato Rožić Consort – električna, povremeno akustična gitara, električna bas gitara, klavijature, bubanj, elektronika i dva saksofona, uz povremeno gostovanje basista Dubravka Voriha – predstavljao svoj posljednji, autorski album „Black & White“ iz 2013.
Odjeven u kimono, Rožić je opširno najavljivao pjesme i pojašnjavao koncepte, uglavnom na hrvatskom, ponešto na njemačkom i japanskom. „Black“ označava afroameričku glazbu koja je predstavljena nizom funk-jazz skladbi, „White“ pak europsku tradiciju oslonjenu na skladatelje klasičnog razdoblja (Bach, Mozart), a što se, trima skladbama koje je Rožić najavio kao cyber-unk, posvećenima sedamdesetoj godišnjici pogibije austrijskog skladatelja, atonalca i ekspresionista Antona von Weberna, jednoj odsviranoj solo na gitari, dvjema u punom sastavu, pri čemu je društvo pošteno zakuhalo i odlebdjelo u duhu onoga što najbolje poznamo kao „električno razdoblje“ Milesa Davisa, pokazalo i najuzbudljivijim dijelom dvosatnoga nastupa. Dalje>>