‘Silence’ – apostaza danas

‘Silence’, nažalost, ne spada među bolje Scorsesejeve filmove.

'Silence'
‘Silence’

Film “Silence” posvuda se naziva “projektom iz strasti” Martina Scorsesea, koji ga namjerava snimiti još tamo od 1990. godine, no svaki put bi odlučio dovršiti neki drugi prije njega. Ipak, čini se kako je razlog odgađanju bila redateljeva nesigurnost u odabiru pristupa ovoj duboko filozofskoj i teološkoj drami čiji su ozbiljnost i tempo odbili publiku u tolikoj mjeri da su joj poništene sve ozbiljnije šanse za nagrade ove sezone.

“Silence” je adaptacija romana Shūsakua Endōa koji govori o putu dvojice isusovačkih svećenika u Japan sedamnaestog stoljeća u potrazi za svojim bivšim mentorom Cristóvãom Ferreirom (Liam Neeson), koji je navodno odbacio vjeru i prešao na tamnu stranu. Utoliko, kostur priče uveliko podsjeća na onaj Copolline “Apokalipse danas”, a Sebastião Rodrigues (Andrew Garfield) će po susretu sa svojim objektom potrage doživjeti sličnu sudbinu kao i Willard nakon pronalaska Kurtza, tek u nešto manje dramatičnim razmjerima.

Rodrigues i Garupe (Adam Driver) dolaze u japanska sela sa brojnom kršćanskom populacijom koja je pod stalnim pritiskom vlasti. Opasni samuraji kruže zemljom nasilno ubijajući sljedbenike protuzakonite vjere, a dva isusovca ih dovode u još veću opasnost. Tu se odvijaju moralne dvojbe i krize vjere koje čine glavni sadržaj Scorseseova filma, usredotočenog prvenstveno na Rodriguesov mesijanski kompleks koji će ga dovesti do konačnog pada.

Rodrigues stalnu kušnju pred sobom vidi u liku Kichijira, ribara alkoholičara čiji životni put se sastoji u stalnoj potrazi za povratkom u Božju milost, iz koje ispada nakon svakog nijekanja svoje vjere u činu apostaze. Kichijiro je tako i Petar i Juda Rodriguesovom Isusu, budući da će ga ovaj i izdati za šaku srebrnjaka.

Ako je Kichijiro njegov Juda, Rodriguesov Pilat je Inoue Masashige, a u potpuno neobjašnjivoj odluci u castingu, ova slojevita uloga promišljenog antagonista dodjeljena je komičaru Isseyu Ogati, koji ju je komičarski i odradio, oštetivši film za potencijalno sjajnog negativca.

Sam naslov filma odnosi se na tišinu Boga s kojom se Rodrigues suočava u većem djelu filma, ali i na dugačke periode izostanka dijaloga i nepostojeću glazbu koji doprinose kontemplativnom utisku djela. Scorsese jest težio snimiti film sličan Bergmanovim (a i usporedba s Kurosawom nameće se sama od sebe, pogotovo u usporedbi scene suđenja s onom iz “Rashomona”), ali riječ je o redatelju čiji forte su oduvijek brbljivi i glasni filmovi, pa se ovdje osjeća kako autor nije u svom prirodnom elementu.

Film traje gotovo tri sata i sa navedenim tihim i smirenim tempom, unatoč predivnoj fotografiji, pada u prilične probleme s rastezanjem radnje, da bi na koncu otvorio mnogo pitanja bez pravih odgovora i ostavio gledatelja izmučenog i nezadovoljenog kao i svoje junake. Nije čudo da je publika u razdoblju kada dolazi do zasićenja ozbiljnim temama ovaj film odbila, koliko je čudo da je riječ o projektu o kojemu jedan od najvećih redatelja svih vremena razmišlja već trideset godina, a realiziran je prilično slabo i s jednom od najlošjih reklamnih kampanja u skorijem pamćenju.

Po pitanju oskarovskih nominacija, film bi svakako trebao ostati u igri za najbolju fotografiju. Isto tako, od uloge Rodriguesa trebao bi profitirati i Andrew Garfield, koji će s njom skupiti dodatne bodove za nominaciju, ali za manje dobru ulogu u drugom filmu. Riječ je također o ulozi vjerskoga fanatika u sukobu s japancima, ali onoj Desmonda Dossa, pacifista u Drugom svjetskom ratu koji je spasio stotine života na bojišnici, u filmu “Greben spašenih” Mela Gibsona, koji je zgrnuo mnogo pristojniju zaradu na blagajnama nego “Silence”.

“Silence”, nažalost, ne spada među bolje Scorsesejeve filmove. Iako otvara veoma zanimljiva pitanja poput plodnosti tla za kršćanstvo u dalekim zemljama, odnosno sposobnosti drugih kultura za shvaćanja otajstava stoljećima nijansirane vjere, Scorsese gledatelja ne uspijeva uvući u ozbiljniji emotivni angažman i stoga završava kao vizualno upečatljivo, ali predugačko i prenaporno iskustvo bez očekivanog iskupljenja kao nagrade za izdržljivost.

Ocjena: 7/10

(Paramount Pictures, 2016.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X