Slavoj Žižek u HNK – Kralj ‘stola za djecu’

Temeljna kuća hrvatske kulture, Hrvatsko narodno kazalište, višestruko je rasprodana i nikad nije u povijesti postojanja ugostila više publike, nego sinoć, na gostovanju ‘najopasnijeg filozofa zapada’, slovenskog psihotika, Slavoja Žižeka, a sama ta činjenica već je pizdarija žižekovskih razmjera.

Slavoj Žižek (Foto: Wikipedia)
Slavoj Žižek (Foto: Wikipedia)

Dajte, molim vas, najopasniji filozof! Jedino opasno kod Žižeka potencijalno su oni koji ga shvaćaju preozbiljno. Žižek je provacteur par excellence, iskusni žongler teško prihvatljivih ideja naoružan ponajviše oružjem iz arsenala Hegela i Lacana, te vrsni poznavatelj pop kulture, britak i proturječan, uzor cijeloj generaciji svih nas internetskih piskarala, koji tu i tamo pokušavaju nešto poentirano reći o svjetskim zbivanjima bilo koje vrste.

Žižekov problem nije njegova psihoza, njegovi tikovi, njegova proturječnost ili njegova filozofija. Njegov najveći problem njegova je popularnost, njegov status mislilačke rock zvijezde i činjenica da će njegovo predavanje biti događaj na koji se ide biti viđen, percipiran kao postulat malograđanštine lijeve provincijencije. Stoga je izvrsno da je HRT3 prenosio njegov nastup uživo, kako bi i normalni ljudi imali priliku čuti Slavojeve komentare u normalnom okruženju.

Povod za gostovanje bilo je, okvirno, uprizorenje njegove verzije Sofoklove “Antigone”, koje bi se trebalo dogoditi u budućnosti. Ovlaš se u svome izlaganju i dotaknuo te teme nekoliko puta, ali sama drama koje, poznavajući Žižeka, možda neće i ne mora biti, marginalan je dekor za Žižekov tour de force paradoksa, koje smo svi koji pratimo lik i djelo dvorske lude današnje misli, već imali priliku čuti i pročitati, no to ne umanjuje snagu njegova kaotičnog nastupa, već u usporedbi s rock koncertom, više djeluje poput izvedbe aktualnih hit singlova.

Žižeka je, mora se priznati, uvijek inspirativno slušati. Najveće bisere pred svinje, poput onoga kako je ukus kulturološki uvjetovan, servira naoko uzgred, u improviziranom razgovoru sa Srećkom Horvatom, koji je svoj posao odradio fenomenalno, u smislu da uopće nije sudjelovao u Žižekovom one man showu.

Centar Žižekove sinoćnje misli nije toliko, dakle bila njegova “Antigona”, već problem višedimenzionalnosti istine i različitmi kutovima iz kojih joj pristupamo. Izvrsno je to ilustrirao i primjerom prijevoda, koji nužno na građu baca neko novo svjetlo. Svaki događaj (da iskoristimo terminologiju Alaina Badioua, ako ni zbog čega drugog, samo zato što je za vrijeme Žižekove govorancije slavio rođendan) mi nužno prevodimo na vlastiti jezik koji možemo razumijeti, tako da možda i ja trenutno radim ono o čemu je Slavoj pričao i bacam svjetlo na određene dijelove njegovog freak showa, na koje sam bolje reagiram.

Očekivali smo možda više govora o napadu na Charlie Hebdo, možda Žižek i sam još pokušava naći najzgodniji i najprovokativniji način da pristupi toj temi. Jedan od mogućih smjerova dao je naslutiti prepričavši kako se za vrijeme televizijskog prenosa susreta francuskog predsjednika Hollandea sa preživjelima, posrao golub na jednog od sudionika. Golub, koji u mnogim religijama simbolizira Boga, veli Žižek. Figurativno, dakle, Bog se osvetio, posravši se na Charlie Hebdo.

Zato volimo Žižeka. Zato hrlimo na njegove besjede. Zato što će svaku stvar izokrenu i pokazati onu stranu koja nije u fokusu javnosti. Ako se zadržimo malo na Charlie Hebdo, konzervativni urednik New York Timesa u svojem je osvrtu na zbivanja, obrušivši se na satirični časopis svijet podijelio na dva stola, onaj za odrasle i onaj za djecu. Time je htio reći kako cijenjeni srednjostrujaški mislioci sjede za stolom za odrasle, gdje ih se uvažava i ozbiljno shvaća, a satiričari iz Charlie Hebdo sjede za stolom za djecu, gdje vlada kaos i rasulo koje ‘odrasli’ mogu promatrati tek s određenom zanimacijom. U toj podjeli, Žižek, vjerojatno sjedi za stolom za djecu. Ali, on nije tek jedan od sudionika kaosa i pomutnje. Slavoj Žižek na tom stolu kraljuje.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X