Poznati filozof nema dvojbi o tome može li kapitalizam rješiti sadašnje globalne probleme, već o tome kakav komunizam oblikovati, jer novi svijet je već pred vratima.
Kao što je Bastilja bio prvenstveno medijski događaj, Žižek je tako identično okarakterizirao i pad berlinskog zida 1989. koji smo svi prigrlili kao simbol rušenja sustava koji je u stvari bio otpisan već sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća kad je Hruščov i partijski vrh SSSR-a propustio priliku krenuti od početka Lenjinovim putem, već je zadovoljština pronađena samo u osudi Staljinove vladavine, ali ne i sistema koji je uspostavio. Sistem je po mišljenju Hruščova i ljudi u vrhu bio dobar. Za njih je to bio Lenjinov sistem, iako je isti nastao nakon Lenjinove smrti i ustrojili su ga Staljin i Berija. Gorbačov koji je tu došao kao posljednji, i kojeg mnogi drže instruiranom marionetom Zapada ustvari je želio reformirati sustav u svrhu njegovog jačanja. No dogodio se kontraefekt. Struktura je bila toliko trula da se jednostavno urušila. Ovdje treba povući i paralelu o kojoj je pisao Alexis de Tocqueville koji se bavio Francuskom buržoaskom revolucijom. Louis XVI je također bio veliki reformator, on je isto uvidio da se sustav mora mijenjati. Bio je najpronicljiviji u dugoj lozi imperatora hedonista, no također se dogodio kontraefekt. Društvena torzija je bila prenapregnuta i sve se rasulo u nešto Veliko i Novo. Da je kojim slučajem Louis XVI bio staromodni tiranin, teško da bi sistem pukao tako lako, a on na kraju završio kao tiranin s glavom u giljotini.
Ono što Žižek nigdje otvoreno ne iskazuje, ali sugerira jest rakurs da je 1989. godina pada kapitalizma kakvog je Zapad poznavao prethodnih 200 godina. Naime danas je svakome jasno da je najveći proizvođač i uskoro najveća ekonomska sila Kina. A ona je socijalistička. Njome vlada partija. S druge strane s početkom velike ekonomske krize 2008. godine. SAD, a potom i EU sanirale su velike banke po socijalističkom sistemu. Konsenzus tako širokog spektra nikad brže nije bio postignut u inače sporom demokratskom sistemu. No kako vrijeme odmiče, postaje jasno kako to nije bila ni prva pomoć, već samo odgoda nečeg neizbježnog. Kapital se oteo kontroli i trenutno je u fazi proždiranja tih tekovina demokracije kao što su mirovine, osiguranja, obrazovanje, zdravstvo. S druge strane skeptici bi lako mogli pribjeći tvrdnji o tome koliko je kapitalizam napretka donio Kini, koja je de facto samo i dalje pod krinkom socijalizma. No i njih filozof razoružava solidnom analizom današnje Kine, čiju dubinu problema je možda najbolje sveo kroz pravilo staljinističke hermenautike: „ Budući da službeni mediji ne izvještavaju otvoreno o problemima, najsigurniji način da ih detektiramo jest da potražimo kompenzacijske ekscese u državnoj propagandi – što se više uzdiže „harmonija“, to su veći kaos i antagonizam u stvarnosti. Kina je jedva pod kontrolom i prijeti eksplozijom.“
Svi se očajnički cjenkamo kako bi spasili dobro Staro, međutim Žižek pravilno zaključuju da bez zakoračivanja u Novo nema ništa od toga, tj. da nam bez toga ništa ni ne preostaje.
Depresija – ako se uzmu u obzir sudbine egalitarističkih pokreta u koji je uključen i komunizam kao najmlađi, njihova kratkotrajnost i propast su ono što prvo obeshrabruje, čak i više od skorašnje potpune nemogućnosti opstanka u ‘starom trulom’ kapitalizmu. No tu Žižek nastoji ponovno zadobiti ideju i kako sam navodi u završnom poglavlju: Zašto ideja i zašto komunizam? Četvrti segment knjige posebno se bavi krizom u lijevom političkom krilu, od političara, do teoretičara i aktivista, prije svega jer su i oni sami izgubili vjeru u novi egalitaristički poredak. Zbog njih je komunizam ime problema, a ne ime rješenja. Zbog njih su trenutno najdinamičniji kapitalisti današnjice upravo komunisti na vlasti u Kini. Zbog njihovog pravog nedjelovanja je i na snazi globalni „rat civilizacija“ tj. kršćansko-židovske kulture s jedne strane i Islama na drugoj. Samo što i taj „rat civilizacija“ Žižek uspješno dekonstruira i proziva paktom između dva fundamentalizma koji hrane jedan drugog, kako bi svatko kod kuće pod krinkom stalne prijetnje „druge nasilne civilizacije“ lakše pod tepih gurao domaće probleme.
No onaj tračak nade, onu iskru Žižek uvjerljivo konstruira i oblikuje uspoređujući dolazak komunizma s glazbom Erica Satieja. Jedno od uistinu lijepih dočaravanja na tragu Platonovog doživljaja stvarnosti kroz titranje sjena na zidovima pećine. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
