Sleaford Mods ‘Bunch Of Kunst’ – posljednji heroji radničke klase

‘Na njihovim koncertima na površinu izlazi sve ono što svakodnevno potiskujete na poslu ili u obitelji’.

  • 10
    Shares
‘Sleaford Mods – Bunch Of Kunst’

Hvalevrijedan program prikazivanja glazbenih dokumentaraca u Vintage Industrial Baru i novootvorenom mu mlađem bratu, susjednom kafiću Grif, u četvrtak je, barem za nižepotpisanog, trebao kulminirati projekcijom filma “Bunch Of Kunst”, posvećenog opičenom tandemu Sleaford Mods, elektropunkerima iz Nottinghama koji na glazbenoj sceni današnjice predstavljaju gotovo bolnu rijetkost. Nažalost, ono čemu smo sinoć prisustvovali u Grifu izgledalo je kao da je gledanje filma Christine Franz osmislila ekipa iz “Letećeg cirkusa Montyja Pythona”.

Dokumentarac je, naime, imao njemački prijevod, što ne bi bila prevelika drama da se projekcija nije održavala u kafiću u koji je otprilike pola ljudi navratilo isključivo na cugu i ‘čašicu razgovora’, zbog čega često nije bilo moguće čuti što govore likovi s ekrana. Pridodamo li tome da sleng i izgovor Jasona Williamsona, Andrewa Fearna i njihove ekipe više nalikuju nečem što biste slušali tijekom subotnje večeri u “Kobiljoj glavi” Delboya i Rodneyja, pokušaji praćenja “Bunch Of Kunsta” na trenutke su se činili potpuno uzaludnim.

Kako bilo, u i tako tragikomičnim uvjetima moglo se zaključiti da je Christine napravila vrlo efektan, insajderski uvid u lik i djelo grupe koja i poslije deset godina na sceni ne uspjeva shvatiti što joj se točno dogodilo. James Williamson bio je samo jedan u nepreglednom nizu working class luzera iz Nottinghama, a jedini lijek od bezizlaznosti svakodnevice pronalazio je u pisanju bijesnih ‘eseja’ o svemu što osjeća i vidi oko sebe. Kada su ti eseji dobili glazbenu pratnju u obliku minimalističkih post-punk beatova koje na običnom laptopu slaže Andrew Fearn, Sleaford Mods su od hobija dvojice sredovječnih tipova iz kvarta polagano izrasli u pravi glazbeni fenomen.

Glavni razlog svakako su Williamsonovi tekstovi, mahniti tokovi svijesti u kojem frenetično i punkerski neuvijeno urla o iskorištavanju i beznađu radnika, svađa se na burzi za zapošljavanje, pljuje u lice desničarskim strankama poput UKIP-a ili dokumentira sve nelogičnosti i tužne ironije onoga što je ostalo od Britanije.
S obzirom da su neke od najljepših stranica rock kulture na Otoku ispisivali istinski glazbeni buntovnici poput Joea Strummera ili Billyja Bragga, nedostatak kontakta sa stvarnošću novijih bendova već godinama predstavlja nešto s čime se ni kritika ni publika različitih generacija ne može pomiriti. Koliko su im takvi izvođači nedostajali, redateljica sjajno ilustrira prizorom s koncerta u kojem u prvom redu stihove zajedno s Jasonom religijski uživljeno izvikuju jedva punoljetni skinhead i veteran nekadašnjih šutki od nekih 55-60 godina, kao i razgovorima s fanovima u kojima mlađi sugovornici kroz Sleaford Modse konačno proživljavaju ludilo ranih koncerata Sex Pistolsa, ludilo koje ni stariji nisu doživjeli desetljećima.

“Na njihovim koncertima na površinu izlazi sve ono što svakodnevno potiskujete na poslu ili u obitelji”, kazao je u kameru jedan od obožavatelja i prilično jasno detektirao uzroke potpune katarze kroz koju prolaze i pjevač i publika, ali ne i Fearna čiji se scenski nastup svodi tek na ispijanje piva i lagano mrdanje kraj kompjutera.

Protutežu svemu tome Christine Franz daje nam scenama iz privatnog života naših glavnih junaka, bilo da je riječ o obiteljskoj idili Williamsonovih ili proslavljanju ugovora s Rough Tradeom u klošarskom lokalnom pubu. Sleaford Modse ništa na svijetu ne zanima manje od izigravanja rock zvijezde – i dalje se iskreno šokiraju brojem i oduševljenjem posjetitelja na svakom većem koncertu, poslije kojeg se redovno do kasno u noć druže s fanovima i svima koji im priđu. Sebe i gledatelje, posebice njihov menadžer, u nekoliko navrata u filmu uvjeravaju da potpisivanje za Rough Trade ne znači da su se prodali, a istinski je osvježavajuće i čuti Andrewa kako iskreno priznaje da nema pojma koji bi trebao biti njihov idući potez i koliko će njihova glazbena formula, najbliža nekoj zamišljenoj suradnji Marka E. Smitha i Suicidea, još uopće trajati. Osobno se nadam što duže, bendovi koji imaju što za reći i ne boje se to učiniti danas su nam potrebniji nego ikad.

Ocjena: 9/10

(Magnetfilm GmbH, 2017.)

  • 10
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X