Sleaford Mods nastavljaju svoju borbu jedinim oružjem koje imaju, a to su zdrav razum, brutalan humor i zastrašujuća količina iskrenog, pravedničkog bijesa.
Svim iole angažiranim bendovima prijeti opasnost da će njihovi stihovi, duboko ukorijenjeni u zeitgeist i sve njegove grozote, nepravde, zablude i laži, u nekom trenutku prestati biti aktualni i postati tek neželjena uspomena na vrijeme u kojem smo živjeli ili, bolje rečeno, bili prisiljeni živjeti. U slučaju Sleaford Modsa ta je opasnost imala i svoj glazbeni dio, uzmemo li u obzir da su beatovi Andrewa Fearna od samog početka izrazito ogoljeni i minimalistički zbog čega im skladbe, posebno ako jednadžbi pridodamo i nadrkani, živčani, pjevanju ne baš pretjerano bliski vokal Jasona Williamsona, manje upućenima mogu zazvučati previše slično i šablonizirano. „Spare Ribs“, njihov šesti studijski album, iznova je dokazao da nottinghamski dvojac u spomenutom pravilu predstavlja iznimku, ali i donio dovoljno novina i promjena da ga, kako je Williamson istaknuo u prošlotjednom razgovoru za naš portal, smatramo prekretnicom u diskografiji Sleaford Modsa.
Fearnove podloge tako su napravile bitan iskorak u smjeru nešto prijemčljivijeg, plesnijeg izričaja, za što zasluge vrijedi pripisati većem oslanjanju na synthove i funkoidne bas dionice. Samim time, još jednom se potvrdilo da je riječ o nevjerojatno podcijenjenom ‘beatmasteru’ sposobnom da bez većih problema prelazi distance između post-punka i drum and bassa, breakbeata i grimea ili funka i duba kakav je radio Adrian Sherwood na svojoj proslavljenoj On-U Sound etiketi. Važnu rolu odigrale su i australska punkerica Amy Taylor iz grupe Amyl & The Sniffers te talentirana Billy Nomates, stvorivši efektnu protutežu Jasonovim grubim, poput šake u facu direktnim lajnama u jako dobrim i neočekivano ‘catchy’ singlovima „Nudge It“ i „Mork n Mindy“.
Vrijeme koje je proveo u krevetu zbog ozljede leđa ostavile su traga i na Williamsonovim stihovima pa paranoju, tjeskobu i lockdownom pospješenu klaustrofobiju „Top Rooma“ i jezive „Out There“ nije lako progutati, posebno jer utjehu, osim eventualno odjavne „Fishcakes“, ne uspjeva pronaći ni u reminiscencijama na djetinjstvo i dane odrastanja. U “Out There” se ponovno dotaknuo i izlaska Britanije iz Europske unije, izbacivši pritom i ultimativnu parolu svih protivnika istog: ‘let’s get Brexit fucked with a horse’s penis’.
U „Shortcummings“ vidovito se obračunao s Dominicom Cummingsom, bliskim suradnikom Borisa Johnsona koji se nedugo po izlasku pjesme našao na stupu srama zbog kršenja lockdowna, a uobičajenu porciju dobio je i ostatak njihove vladajuće, konzervativne stranke (‘we’re all so Tory tired/and beaten by minds small’). Ništa bolje nisu prošli ni lažni indie buntovnici (‘I wish I had the time to be a wanker just like you’), pravovjernici s društvenih mreža (‘you’re just a mind that’s spraying and praying on walls/and the after effects are making my skin crawl’), kao ni brojne druge anomalije kako njegovog Nottinghama i Engleske tako i ostatka ovog preplašenog, u betonskim kavezima zarobljenog svijeta.
Vrijedi ipak napomenuti kako se Sleaford Mods, usprkos svemu, ne osjećaju poraženo i rezignirano, već nastavljaju svoju borbu jedinim oružjem koje imaju, a to su zdrav razum, brutalan humor i zastrašujuća količina iskrenog, pravedničkog bijesa. Čini mi se da nam ne preostaje ništa drugo nego pridružiti im se!
Ocjena: 9/10
(Rough Trade, 2021.)