Slučaj Gordan Duhaček – o fekalijama i pjesmi češljugara

Karakteristika ljudskog čula njuha je što smrad jasno detektira u početku, no kasnije se na njega privikne, što nije slučaj s ostalim čulima. Jako svjetlo će uvijek smetati očima, kao što će i preglasan zvuk uvijek biti preglasan ušima. I onda ispadne da je uzrok svih nevolja nekakva pjesma ili citat, jer oni stalno bodu oči i uši.

‘Govna Velebita’ (Izvor: Twitter)

„Spavali su u prizemlju. A onda je moj muž došao doma. Pijan, premda je izgubio posao i nemamo novaca. Legao je u krevet, ali dolje su čuli neku buku i počeli zazivati. Probudili su mi muža. Kad je pijan, ne želite ga buditi…“, početak je jednog dijaloga u novoj sezoni britanskoj seriji „Peaky Blinders“ kojeg započinje Gemma Paige North kao gospođa Connors, u sporednoj ulozi, s glavnim šefom Birminghemske klike i zastupnikom Donjeg doma Tommyem Shelbyjem, kojeg tumači Cilian Murphy.

„Što se potom dogodilo, gospođo Connors?“, upitao je Tommy Shelby.

„Sišao je dolje. I ubio ih“, odgovorila je gotovo šaptom gospođa Connors, jer bi je glas izdao na rubu plača, dok je Tommyjeva desna ruka, njegov stariji brat Arthur koji je u tišini sve slušao već napravio grimasu kao da će on uskoro njenom mužu zavinuti vrat.

„Svo troje ih je zadavio“, izjavila je dok joj se histerija miješala s bijesom u glasu.

„A vi ste donijeli sva tijela sa sobom?“, pitao je Tommy.

„Dokaz, gospodine Shelby“, odgovorila je klimnuvši glavom, dok je Arthurov pogled odavao novu dozu iznenađenja lagano spuštajući čašu whiskeya na stol. No kad je gospođa Connors na stol stavila zamotanu krpu i potom je odmotala pokazujući tri mrtva češljugara u njoj, Arhur je s podsmijehom okrenuo glavu uz očigledno olakšanje, dok je njegov brat Tommy zadržao ozbiljan izraz lica.

„Njihova pjesma bila je jedina ljepota u mom životu! Briga me što me muž tuče, ali ovo neću podnositi“, nastavila je shrvano, ali s više hrabrosti i odlučnosti u glasu gđa. Connors.

Tommy Shelby obećao je potom da će njegovi ljudi zaprijetiti njenom mužu i da će joj kupiti tri nova češljugara, nakon čega je gđa. Connors klimnula u znak odobravanja i zadovoljenja pravde, te izašla iz prostorije.

„Ne znam kako u tome uspijevaš Tome“, progunđao je Arthur potom.

„Svašta naučiš Arthure… Ta žena ima samo dvije prostorije u prizemlju. Muž joj je izgubio posao i tuče je, a svom je parlamentarnom zastupniku došla zbog ptica pjevica. To je politika, Arthure“, odgovorio je Tommy Shelby.

Nije namjera ovim uvodom odavati sadržaj, inače izvrsne, britanske serije koja već petu sezonu drži gledatelje prikovane za stolce svojom napetošću (jer riječ je o sceni koja nema utjecaj na glavni tijek radnje sezone), već upravo da bi skrenula pozornost na jedan poučan i univerzalan rakurs kojeg smo kristalno jasno mogli prepoznati i u Hrvatskoj u posljednja dva dana. Dakako, radi se o slučaju uhićenja Gordana Duhačeka, novinara portala Index.

Kad se cijela stvar ogoli, pokazuje se kako nije nikakav problem što ova mediteranska zemlja čija ekonomija počiva na ljetnom turizmu ne čuva svoj priobalni pojas i zagađuje ga fekalijama u tolikom stupnju da se to vidi i na satelitskim snimkama, ili pak što isto fekalno zagađenje prijeti oduzimanju licence nacionalnog parka Plitvičkim jezerima.  Nikog se tu ne pita ništa o odgovornosti, a kamoli da se sudski procesuira. Problem je pjesma. Pjesma grotesknog karaktera za čiju inspiraciju i pjesnički korak je uzeta „Vila Velebita“ i shodno tome preimenovana u „Govna Velebita“. Problem je njen autor Gordan Duhaček, novinar koji niti je naučio, niti želi naučiti držati jezik za zubima i svoje pero pod autocenzurom, već se ponaša poput onog dječaka iz Andersonovog „Carevog novog ruha“ koji glasno i pred svima zaključujuje da je car gol.

Pored „Govna Velebita“ problem je i Duhačekovo komentiranje pretjerane upotrebe sile od strane policije iz jednog slučaja, što je na Twitteru (koji trpi 280 ukucanih znakova, računajući razmake) taj komentar začinio međunarodnom popularnom kraticom da su svi policajci kurvini sinovi.

Ishod znamo. Uhićenje na aerodromu, dan nakon što se Duhaček osobno otišao javiti u MUP zbog prijave za javno remećenje mira, iako po prekršajnom zakonu, kako su u medijima već objasnili pravni stručnjaci, ta stavka ne postoji kad su u pitanju društvene mreže. I eto nas opet na verbalnom deliktu. Usred demokracije. Usred slobode govora. Udžbenici kažu kako demokracija počiva na dijalogu kojem je preduvijet sloboda govora i medija. Udžbenici kažu kako mediji upravo služe tome da bi bili društveni korektiv i njima je zadatak sprječavanje društvenog klizanja prema autoritarnom društvu. Ali, avaj, tko čita udžbenike? Hajke su zanimljivije. U njima je adrenalin. U njima su stvari jednostavno posložene. Postoji progonjeni i progonitelji. Razlozi su tu zamračeni. Svima je važan samo ishod. I progonjenom i progoniteljima. Jesmo li (postali) takvo društvo? Jasan odgovor na to pitanje nemam. No postoje signali koji jasno upućuju na to da je slučaj Duhaček samo lakmus-papir za nešto što se eventualno orkestrirano valja iz brda.

Primijećujete li da odnekud pušu vjetrovi da se to i takvo novinarstvo kakvo imamo prikaže kao neka vrsta svjetonazorske oporbe? Nažalost se takvo viđenje stvari dobro ukorijenilo u dijelu populacije. Taj prvi korak svojevrsnog odnarođivanja i negacije patriotizma (iz kojeg de facto novinarstvo i proizlazi) je dobro odrađen. On vodi do drugog koraka u kojem ako se gebelsovski sto i prvi put ponovi laž da su novinari smetnja (valjda na putu prema općem blagostanju), onda se od uloge društvenog watchdoga, tj. ‘psa čuvara (demokratskog društva kao takvog) dolazi do percepcije bijesnog psa, a bijesni pas je smetnja koju treba otkloniti.

‘Jedini’ problem za one koji odašilju signale takve sulude konstrukcije, koja vodi direktno u, da treba ga jasno imenovati, u fašizam, jest u kolikoj količini će u javnosti ti signali biti prihvaćeni. Je li slučajnost da svoje neprijateljstvo prema novinarima općenito iskazuje cijela navijačka tribina na jednoj nedavno održanoj nogometnoj utakmici? „Vele da fotografima neće niš’ i da su danas novinari na meniju“, piše iznad fotografije policijskog psa snimljenog u zagrebačkoj zračnoj luci od strane jednog mog prijatelja na Facebooku. Dakle, uhićenje novinara je i interna šala, koja više nije interna, među policajcima. Dakle, svjedočimo jasnoj struji koja ukazuje na to da su problem postali oni koji ukazuju na probleme. Struji sličnoj onoj morskoj koja širi fekalije s epicentra priobalnog zagađenja. Samo za razliku od one morske koja je nijemo djelovanje prirode, ova društvena struja želi ugasiti alarm koji eventualno rastjeruje turiste i time kao čini neku štetu, jer smo se, eto, valjda navikli na govno pod nosom, pa će i turisti.

Karakteristika ljudskog čula njuha je što smrad jasno detektira u početku, no kasnije se na njega privikne, što nije slučaj s ostalim čulima. Jako svjetlo će uvijek smetati očima, kao što će i preglasan zvuk uvijek biti preglasan ušima. I onda ispadne da je uzrok svih nevolja nekakva pjesma ili citat, jer oni stalno bodu oči i uši. A ako je ovo društvo na nešto osjetljivo, onda je to kad se spomene kultura.

Za neke je pojam kultura neki izmaštani Partenon pun ljepota koje nadvisuju svjetovni mulj, no ona je ipak u stvarnosti samo ogledalo tog istog mulja. I to po tko zna koji put dokazuje da smo kao društvo više usmjereni na izrečeno, nego učinjeno, time, usuđujem se reći; na sporedno.

Izgubi se u takvom rakursu razlika između djela i nedjela, od toga tko je nasilnik i što je ugroza, pa se u magnovenju zadavi neka ‘ptica pjevica’. A njihov pjev je često jedina ljepota u nečijem životu. Ima ljudi koji zgnječeni teretom fekalija iz okruženja, vole čuti nekog svog ‘češljugara’ makar taj i o govnima pjevao, jer ih to podsjeti gdje se uistinu nalaze, jer i lijepo pjevanje o govnima traži određen nivo estetike i izvedbe.

Kako zasad stvari stoje, u Hrvatskoj je recentnim slučajem bilo pokušano otvorenje sezone lova na ‘češljugare’, možda čisto da se vidi znači li njihov pjev nekome. No time je napravljena i distrakcija od toga čije ruke su posegnule za njim, u smislu tko je pravi nasilni ‘mister Connors’.

„To je politika“, rekao bi izmaštani lik Tommyja Shelbyja dok otpuhuje dim cigarete, jer je i on shvatio u seriji „Peaky Blinders“, baš u vrijeme rađanja nacional-socijalističke partije u Velikoj Britaniji, da tri pokojna češljugara moraju biti istog dana zamijenjeni novima.

Onog dana kad više ne budete čuli pjesmu ‘češljugara’ znajte da su vam fekalije došle do ušiju i napunile ih. Onda obično nema previše vremena za disanje, dok njihova razina dođe iznad glave.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X