Priča je dobro konstruirana (s nekoliko značajnijih izmjena u odnosu na dobro nam poznatu verziju), film odlično pogađa mračniji ton i atmosferu, humor je suptilan i nenametljiv i neke od scena izgledaju zaista impresivno. Ono s čime sam povremeno imao problema jest sama razrada ideje, na momente nespretno raspršena, uslijed čega film neminovno gubi na ravnoteži.
Prva ovogodišnja verzija Snjeguljice bila je šarena, kičasta, pretjerana i usiljena. Snjeguljica je bila nekarizmatična i zašećerena preko svake mjere, kraljica je bila groteskna, patuljci su pokušavali (!) biti duhoviti i u cijelom ćušpajzu dogodilo se da sve nabrojano čak i nije najveća mana filma “Mirror Mirror”. Povrh svega, film je bio besramno nezanimljiv i neuzbudljiv. Druga filmska adaptacija slavne priče, film “Snjeguljica i lovac” igra drugačiju igru. Ozbiljnu, mračnu, pomalo nespretnu, na momente klimavu i začudnu, no ni u jednom trenutku nije ništa manje od zabavne i uzbudljive avanture. Da je interes bio velik, pokazuje i osvojen vrh američkog box officea, sa zaradom od 56 milijuna američkih dolara samo u prvom vikendu prikazivanja.
Nije neka tajna da sam fan Charlize Theron. Oduševila me u nekoliko uloga, no njezin performans u filmu “Young Adult”, ženskog ekvivalenta Fassbenderovog lika u filmu “Shame” beskrajno je dragocjen. Zaroniti toliko duboko u sebe, ogoliti se na teritoriju koji ne uključuje očite tragedije, maske, slojeve šminke, suze i naricanja, i izvući na površinu toliko slojevitosti i crnila malo tko može s takvom elegancijom i neustrašivošću; njihovi problemi ne dolaze izvana, dolaze iz vlastite ispraznosti, zarobljenosti vlastitim mislima i robovanja vlastitoj slobodi, a najveće tragedije događaju se tiho, u njima samima. Oštećena, tašta i zlobna je i ovdje. Na jedan drugačiji način i dakako u drugačijem kontekstu, sa drugačijim posljedicama, no i tu predstavlja jednu vrstu samotnjaka zatočenog u samom sebi. Kraljica Ravenna ovdje dakle dobiva i novu dimenziju – nije samo zla, nego je i istinski nesretna, uplašena i.. da ne spojlam film, ostanimo na: paranoična. Theron odlično modelira svoj lik; osim iznimne ljepote (i u odličnim kostimima, moram dodati) i očiju kojima uspješno uspijeva koncentrirati zastrašujuću energiju prema van, ispod velike galame, teatralnosti i taktika zastrašivanja, na momente, pa i usred zastrašivanja, ostavlja dojam potpuno nemoćne osobe.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=DgfYBJoPFFw[/youtube]
Neke od najpoznatijih mladih glumica natjecale su se za ulogu Snjeguljice (između ostalih i Lily Collins, koja je kasnije dobila ulogu u filmu “Mirror Mirror”). O tome je li u startu bila dobar odabir ili ne, vjerujem da svatko ima svoje mišljenje, no Kristen Stewart nikad nije izgledala bolje, a njena neobična ljepota i eteričnost su prilično osvježavajući za ovakav film i ne mogu reći da sam imao i najmanjeg problema s takvim odabirom, jednako kao i s odabirom Chrisa Hemswortha, koji se kroz već nekoliko (vrlo dobrih) filmova nametnuo kao junak s licem i naličjem, od kojeg možemo s pravom očekivati i veće stvari. A tu su i za ovu priliku specijalno umanjeni, patuljci (Ian McShane, Bob Hoskins, Eddie Marsan, Ray Winstone.), s mjerom duhoviti i zabavni.
Priča je dobro konstruirana (s nekoliko značajnijih izmjena u odnosu na dobro nam poznatu verziju), film odlično pogađa mračniji ton i atmosferu, humor je suptilan i nenametljiv i neke od scena izgledaju zaista impresivno. Ono s čime sam povremeno imao problema jest sama razrada ideje, na momente nespretno raspršena, uslijed čega film neminovno gubi na ravnoteži i još važnije – autentičnosti, djelujući izvan nekog jasnog konteksta vremena i prostora. Trol, jelen, vilenjaci i slično dolaze niotkuda, na nepripremljen teren, djelujući potpuno iščašeno od same priče, a podtekst je upravo dovoljno nerazvijen da onemogući glavnoj priči da se razvije u zamišljenu joj dubinu. Rupertu Sandersu ovo je prvi dugometražni film i to je nažalost došlo do izražaja u nijansama.
Ocjena: 7/10
(Roth Films, Universal Pictures, 2012.)