Soundgarden ‘King Animal’ – tajna je u detaljima

Povratnički album velikana iz Seattlea u prodaju dolazi 12. studenog. Srećom, ponuđen je privremeno besplatno na iTunesu… Recenzija je pred vama.

Soundgarden - King Animal

Da se iz iskustva da nešto naučiti, to je uglavnom zabluda. Zabluda je i da ćemo uz ponovno okupljanje heroja iz mladosti postati mlađi. Jer nećemo. Počinjemo sijediti i u tragovima nekadašnjeg Seattlea grčevito se hvatamo maglovitog lika, neproćelavog, onog bez kredita i s popriličnim propuhom u glavi. Ne ide. Svi smo dvadeset godina stariji, i mi i oni.

Al’ ako smo nešto i uspjeli naučiti, to je da od comebackova ne treba očekivati čuda. Soundgarden su se trudili ne raditi spektakl oko prekida 16-godišnje diskografske šutnje. Povratak, koliko god iščekivan bio, u većini slučajeva vodi ka pretencioznom glumatanju zrelosti, nepotrebnom uključivanju u neke nove trendove i omalovažavanju vlastite karijere.

Srećom, albumom „King Animal“, kojem je prethodilo dvogodišnje koncertno ugrijavanje, Cornell i društvo nisu zauzeli uobičajeni stav: „vratili smo se i bolji smo nego ikad“. Prije će biti da im je njihov šesti album poslužio da se međusobno usviraju, dokažu sami sebi da nekakav kreativni međusobni impuls u studiju još uvijek titra te da ne ulaze u nikakve krucijalne promjene zvuka. „King Animal“ je točno onakav proizvod kakav se trebao pojaviti nakon prijelomnog „Superunknown“, tamo negdje sredinom devedesetih. No, eto ga tek sad, šesnaest godina poslije psihodeličnog albuma „Down on the Upside“.

Tehnička superiornost benda i srčano pjevanje Chrisa Cornella, aduti koji su ih nosili na površini grunge euforije, preživjeli su. „King Animal“ je album u kojemu se ponajprije uživa u detaljima pjesama; riffovima, solo dionicama, prijelazima i Cornellovu glasovnom upinjanju. Ne postoji pjesma koja će srednjoškolcima otvoriti oči i baciti ih u trans, ali generacija Cornella, Thayila, Shepherda i Camerona u svakoj će sekundi prepoznavati ono nešto što su kod Soundgardena voljeli od samih početaka.

Imaju, doduše, potencijalni hit. Znakovita „Been Away Too Long“ u punom je gasu, odrješita i moćna. I ako ćemo tražiti onaj konkretan i cjelovit komad na povratničkom albumu za koji ćemo se grčevito uhvatiti tražeći sebe iz neproćelave faze, to je onda to. U toj se uvodnoj stvari nakupio sav nabrijani entuzijazam ponovnog ulaska u studio, sva preostala divljina i ukroćena euforija. Prenijelo se to i na „Non-State Actor“ i „By Crooked Steps“, pjesmama reskih, ubojitih riffova, zbog kojih dojam o povratku postaje sve smisleniji.

Na „Thousand Days Before“ i „Blood on the Valley Floor“ forma je pomalo preuzela primat nad sadržajem, no trenutačno predvladavanje tehnike nad srcem ne bi Soundgardenu trebalo previše uzimati za zlo. Sve to zvuči jako dobro ako su vam zvučnici iznad sedmice. Ima tu i sjajnih reminiscencija na grunge prošlost, poput „Bones of Birds“, „Taree“ i „Attrition“, našlo se mjesta i za akustično ozračje u odličnoj „Black Saturday“, „Halfway There“ je približavanje nekog novom zvuku, dok se koncepcija cijele priče malo pogubila na „Worse Dreams“. Da su majstori zanata potvrdili su u sporoj i pamtljivoj „Evelid’s Mouth“, a „Rowing“ je gotovo savršeni, petominutni fade away.

Dobro je, isplatilo se. Nema štete. Nije nas pomladilo, nije ofarbalo sijede, nije nas oborilo s nogu, ali je čvrsto, potmulo, razrađeno i nimalo razočaravajuće. Onako kako je valjda i trebalo biti.

Ocjena: 8/10

(Seven Four Entertainment/Republic, 2012.)

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Y0A71tITqe0[/youtube]

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X