Film o Bowieju koji ne koristi njegovu glazbu, s glumcem koji mu uopće ne sliči i scenarijem koji ga uopće ne razumije s razlogom će biti uvršten na gotovo svaku listu najgorih filmova ove godine, a vjerojatno će zloglasno zaživjeti i još dugo u popularnoj kulturi kao primjer katastrofalnog pokušaja biografije.
Igrane biografije slavnih pop glazbenika poseban su filmski žanr koji se pokazao posebno sposobnim za zgrtanje novca i nagrada bez obzira na kvalitetu sadržaja, što je nedavno dokazano velikim uspjehom slabašnog filma o Freddieju Mercuryju i grupi Queen, “Bohemian Rhapsody”. Glumci koji tumače naslovne likove često odnose Oscare za svoj rad na tim filmovima (Jamie Foxx kao Ray Charles, zatim Reese Witherspoon kao June Carter te Rami Malek kao Freddie), a fanovi izvođača hrle u kina znajući da će, ako ništa drugo, barem sigurno moći uživati u dva sata nabijena glazbom svojih idola.
Jedan od glazbenika koji je nedvojbeno zaslužio filmski tretman neupitno je pokojni velikan David Bowie, no on nije želio da se o njemu snimaju filmovi, ali to nije spriječilo redatelja i scenarista Gabriela Rangea da svejedno pokuša prenijeti njegov život na veliko platno. Bowiejeva obitelj koja drži prava na Davidovu glazbu nije bila oduševljena idejom, pa je odbila ustupiti pjesme omiljenog čudaka ekipi filma i ovdje je trebao biti kraj priče barem o ovom pokušaju snimanja biografije. No Range je očito dovoljno vjerovao u svoju viziju i odlučio unatoč ovom golemom problemu ipak nastaviti s produkcijom.
Bilo bi sjajno kad bi to bio jedini problem filma “Stardust”, no to je tek početak. Filmske biografije najčešće plijene pozornost fizičkim transformacijama u zvijezde koje tumače, no Range za ulogu Bowieja u svom filmu bira Johnnyja Flynna, čovjeka čiji su glumački i glazbeni talent pristojni, no sa svojim muževnim crtama lica i snažnom građom sliči Bowiejevoj androginoj i nadseksualnoj figuri otprilike koliko Sylvester Stalone sliči Micku Jaggeru. Kada ga pritom odjenu u haljinu koju je David volio nositi u periodu koji film prikazuje (a riječ je o američkoj anti-turneji 1971. nakon izlaska albuma “The Man Who Sold The World”), rezultat više nalikuje jeftinoj trans prostitutki nego karizmatičnom umjetniku kakvog poznajemo. Dodajmo da i Flynnov glas odgovara Bowiejevom otprilike jednako koliko i njegova fizionomija.
Nadalje, film počinje jasnom izjavom kako je priča koju donosi uglavnom izmišljena, pa se postavlja pitanje zašto uopće snimiti film o Bowieju bez njegove glazbe, s glumcem koji mu uopće ne sliči o priči koja nema mnogo veze sa stvarnošću, a ne sasvim novu priču nadahnutu Davidovim prvim odlaskom u SAD. Odgovor vjerojatno leži u činjenici da je sama priča koju gledamo zapravo dosadna i prepuna klišeja stoput recikliranih u raznim biografijama da nitko normalan ne bi pokazao interes da je vidi. No, nitko normalan ne bi trebao htjeti gledati ni ovakav “Stardust”.
Range kao da pokazuje potpuno nerazumijevanje za Bowiejeva kreativna nastojanja, njegov lik je seronja koji samo želi biti slavan, a iz Flynnove izvedbe ne dobivamo ni malo opravdanja za takva očekivanja. Još je strašniji lik njegove tadašnje supruge Angie Bowie (igra je Jena Malone) koja djeluje kao histerično čudovište još više usmjereno na postizanje muževog uspjeha koje samo urla veći dio filma. Svi ostali slavni likovi koji se pojavljuju redom su kreteni, od Marca Bolana, preko Douga Yulea iz The Velvet Underground za kojeg David misli da je Lou Reed, pa do Andyja Warhola koji se čak ni ne pojavljuje. Koliko-toliko ljudskosti ima tek u liku publicista Rona Obermana kojeg tumači stand up komičar Marc Maron čija karizma nekako uspijeva pronaći način da izbije iz loše napisane uloge.
Činjenicu da se u filmu ne smiju koristiti Bowiejeve pjesme Range neuspješno pokušava zamaskirati nalažući Flynnu da na snimkama s nastupa izvodi neke od obrada koje je David izvodio u tom razdoblju, pjesme Scotta Walkera i Jacquesa Brela, trik koji bi mogao proći jednom ali u ponovljenim istancama svaki put sve više frustrira. Posebno je urnebesna scena u kojoj za vrijeme intervjua novinar želi postaviti pitanje o tekstu pjesme “The Man Who Sold the World”, no osim glazbe film ne smije koristiti ni Bowiejeve stihove, pa ovaj tako citira tekst poeme “Antigonish” Williama Hughesa Mearnsa umjesto pravih riječi.
U središtu priče trebala bi biti geneza Bowiejevog alter-ega Ziggyja Stardusta (iako će ovaj prije toga objaviti gotovo jednako bitan album “Hunky Dory”) čiji izvor autor blesavo pokušava pojednostaviti Davidovim strahom od ludila kakvo je zahvatilo njegovog polubrata Terryja, a cijela ta potka jednako je uspješna kao i finalna transformacija u predvodnika Paukova s Marsa koju će doživjeti samo uporan gledatelj koji se uspije probiti do posljednjih minuta filma. Tamo vidimo Flynna i ekipu maskirane u Ziggyjev bend otprilike jednako uvjerljivo kao skupina klinaca kojima je turistička zajednica donirala par stotina kuna za kostime na karnevalu, a ovi su ih potrošili na alkohol i drogu i zatim se maskirali u prve prnje koje su našli u ormaru. Gdje bi u klasičnoj biografiji treštala “Starman” ili “Five Years” u ovom filmu nas dočekuje obrada “I Wish You Would” The Yardbirdsa.
“Stardust” će se s razlogom biti uvršten na gotovo svaku listu najgorih filmova ove godine, a vjerojatno će zloglasno zaživjeti i još dugo u popularnoj kulturi kao primjer katastrofalnog pokušaja biografije. Ovaj film bio bi smiješan da nije dosadan. Budući da nije bilo načina da se zadatak odradi dostojanstveno, projekt je trebao biti ubijen prije produkcije, a premda im namjere vjerojatno nisu bile loše, Range i Flynn će nositi njegovu stigmu do kraja karijera.
Ocjena: 2/10
(Salon Pictures, 2020.)