Grupa Kiss je prilikom prvog dolaska u Australiju tražila bazen u backstageu, Stonesima treba cijeli hotel, kade pune leda i vanserijski stolovi za snooker. Liste uvjeta gostovanja tj. rideri zvijezda su prepune svakojakih zahtjeva. Splitski TBF je tražio hranu i smještaj. Za naš mentalitet tu je za neke još uvijek na snazi latinska izreka Quod licet Iovi, non licet bovi.
Jedan prastari vic dobro poentira balkanski menatalitet. A ide po prilici (i sjećanju) tako da Mujo umre (a tko drugi? op.a.) i na Nebu da bi došao do Raja mora prvo proći kroz Pakao. No pošto nije nešto previše zgriješio za života, dana mu je mogućnost izbora da bira hoće li u američki, engleski, francuski, talijanski i tko zna koji sve ne odjel (jer eto podjela pakla postoji još od Danteova vremena, ali je u međuvremenu modernizirana po međunarodnim državnim standardima). Ispred svakog ‘odjela’ je naravno jaka đavolja straža kako bi mučenicima otežala bijeg. Jedino ispred balkanskog odjela nema nikog (što će reći, da u neki oblik Jugoslavije vjeruje i sam Vrag). Rahmetli Muji se taj detalj učini zanimljivim, pa pita svog rogatog i repatog pratioca naoružanog trozubom, zašto niko ne čuva balkansko stado, naivno pomislivši da su možda svi već odavno u Raju. Na što dobi odgovor kako nema potrebe za stražom jer tko god s tog paklenog odjela pokuša pobjeći, uspješno biva spriječen od ostalih koji se nalaze unutra.
Uglavnom u ova naša recesijska vremena u trendu stezanja remena, kad popuštaju šavovi ovog našeg polu-kapitalističkog polu-socijalističkog sistema u kojem se opcije budućnosti uglavnom svode na dugotrajno dužničko sužanjstvo jer nam pamet za samostalnost još nije dozrjela, kao da i oni samostalni koji ne traže uštek na neku od mnogobrojnih državnih sisa počinju predstavljati problem. Jer sloboda i samostalnost zahtijevaju samosvijest, odgovornost, a time i definirane uvjete rada. Jedan od tih samostalnih proizvodnih pogona je i ova naša kakva-takva glazbena scena. Iznikla iz skučenih tržišnih uvjeta, ne toliko financijski siromašnog dijela svijeta, koliko defetistički nastrojene okoline koja slabo pogoduje njenom razvoju, koji se unatoč tomu ipak događa.
Kako to konkretno izgleda na terenu kad primjerice imate bend? U početku u svojoj matičnoj sredini ne očekujte podršku, već kritiku i podsmjeh u najboljem slučaju, u najgorem potpuno ignoriranje. Koncertni prostori i klubovi su nestalni i nesigurni. Često se zatvaraju nakon par sezona, mijenjaju se vlasnici, promotori, zakupci. Rijetki su oni stabilni ili koji imaju program i kroz njega njeguju navike publike u matičnoj sredini. Još rjeđi oni koji žele išta platiti neafirmiranim početnicima koji uglavnom nemaju pojma u kakvoj bari punoj krokodila žele nešto napraviti. Toga postanu svjesni oni koji opstanu i koji jedva pokrivajući troškove uspiju skupiti više od pedesetak znatiželjnika, da ne kažem, fanova, gdje god nastupili. Užarenih guzica od stalnog putovanja, bez staža, socijalnog i plaće, dok oko njih svi ostali imaju neku korist, od vlasnika kluba, rentijera razglasa, konobara i zaštitara dok se „luzeri odrpanci“ na pozornici trude zabaviti prisutne. Je li to preduvjet za kvalitetnu domaću scenu? To je preduvjet za goli kurac. A opet kroz godine su iznikla neka imena unutar onog što popularno nazivamo urbana kultura koja su postala, također popularno zvani, mainstream. A mainstream je ništa drugo nego sposobnost punjenja zabavnih kapaciteta od gradskih dvorana do raznoraznih rupa u vukojebinama, jednako kao i pravilno izgovaranje imena grupe od strane najšarolikijeg uredničkog društva radijskih i TV postaja koji su s vremenom na glazbu istog počeli gledati kao na sigurni zicer u eteru.
Splitski The Beat Fleet je prošao taj put i izrastao u ime koje puni dvorane i svaki provincijski prostor ove zemlje koji ima uvjete da se u njemu nastupa, pa bilo to i stepenište unutar onoga što se naziva klub, jer neki nemaju ni pozornicu. O nerazvijenoj svijesti što znači riječ ‘produkcija’ i da je to nešto što iziskuje troškove ulaganja u nešto što (u ovom slučaju) iste večeri donosi dobit najbolje svjedoči prošlotjedni primjer u kojem je spomenuti T.B.F. neuspješno pribijen na stup srama. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
