Zagreb ponekad zaista zna iznenaditi. Subotnja večer bila je jedna od onih (ne)očekivanih…
Siječanj je najsuroviji mjesec u godini. Osim što je hladan, sumoran, depresivan i predugo traje, to je i mjesec koji je u Zagrebu, kao po nekom nepisanom pravilu koje postoji oduvijek, potpuno lišen svih događanja, barem onih koncertnog tipa. Stoga su njegovi stanovnici jedva dočekali početak veljače i poplavu događanja najavljenih već za sam početak mjeseca. A u subotu je čovjek zaista mogao birati na koji će koncert; friško otvoreni klub Žedno uho za sam je početak nove sezone ugostio Marka Eitzela, u Tvornici se ponovo ukazao Električni orgazam, Hard Place je s tri punk koncerta obilježio godišnjicu smrti Sida Viciousa, dok je Vintage Industrial Bar upriličio rockabilly showdown s po jednim bendom iz Beograda i Zagreba. Povrh svega toga, najdugovječniji zagrebački rokenrol klub Jabuka, ovoga je vikenda započeo s proslavom svog 45. rođendana, kojemu će njegovi brojni poklonici imati prilike nazdraviti tijekom cijelog tekućeg mjeseca.
Jednomjesečna koncertna apstinencija učinila je svoje, pa sam si za subotu zacrtala igrati se clubbinga i obići što više uspijem od gore navedenog. Prvi je na redu bio Električni orgazam, na čijem koncertu nisam bila barem 15 godina. Iako su me ljudi upozoravali da su im koncerti u posljednje vrijeme bolno neorgazmički, morala sam ponovno pogledati jedan od najdražih novovalnih bendova koji je u subotu zagrebačku svirku održao u sklopu promotivne turneje za album “To što vidiš, to i jest”. Bilo bi nepravedno reći da je koncert bio loš. Dečki su odsvirali pristojan koncert, svakako ne najlošiji u svojoj već oldtajmerskoj karijeri. Tvornica je, međutim, vjerojatno zbog već spomenute poplave događanja, bila poluprazna što je davalo jedan otužni štih koji se zasigurno odrazio i na entuzijazam samog benda i energiju čitave svirke.
Za razliku od rođenanskog koncerta Partbrejkersa, koji je pohodila ekipa o u rasponu od 20 do 50 godina, od čije je energije samo mjesec i pol dana ranije Tvornica umalo eksplodirala, Orgazam je došla vidjeti uglavnom sredovječna publika koja je uz ovaj bend odrastala, a prebrojala sam i nekolicinu tata koji su došli sa svojim kćerima tinejdžerkama, što je bio gotovo dirljiv prizor. Tempo čitavog koncerta bio je nekako usporen, čak su i poslovično brze, punk pjesme s početaka karijere, poput „Zlatnog papagaja“, „Vi“ i „Nebo“, odsvirane znatno sporije nego na tonskim zapisima. Pjesme s albuma kojeg promoviraju bile su naravno najzastupljenije na koncertu koji je s jednim bisom trajao oko sat i pol, i otpjevao ih je uglavnom Gile, dok je dio starog repertoara prepustio otpjevati Ljubi Đukiću, klavijaturistu koji se nedavno vratio u bend. Pa premda je Đukić to odradio sasvim korektno, meni je osobno čitav taj moment u kojem je Gile sam sebe stavio u drugi plan djelovao kao antiklimaks. Naprosto, ne vidim nijedan razlog da nakon više od tri desetljeća Gileta kao frontmana i pop-kulturne ikone, mikofon preuzme bilo tko drugi, ma koliko bio dobar u tome.
Iz Tvornice sam se tako pomalo razočarana preselila malo dalje u Šubićevu, u Pištin Hard Place u kojem je bio upriličen mini tribute festival povodom 34. godišnjice smrti Sida Viciousa, na kojem su jednosatne koncerte odsvirali Projekt Trnsko, Obrad Kosovac i Eksodus. Koncert Projekta Trnsko nažalost je kolidirao s Električnim orgazmom pa im nisam uspjela vidjeti nastup, no prema oznojenim tjelesima i nasmijanim facama publike i benda, zaključila sam da su ljudi bili odlični. Mikrofon je zatim preuzela Martina Validžić koja je sa svojim Obradom Kosovcem u skoro sat vremena napumpala Hard Place pankerskom energijom, otpjevavši gomilu punk rock klasika od Clasha, preko Misfitsa do KUD Idijota s posvetom dragom Tusti. Odjevenu od glave do pete u kostim Wonder Woman, kako i priliči jednoj nevjerojatno rasnoj pankerskoj frontmenici, jednostavno se nije moglo ne uživati u njezinoj energiji i žaru koje je prenijela na rapamećenu publiku koja je pogala ispred stejdža. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
