Kucanje čaša glazbenih legendi s prolijevanjem mojoa između malog i velikog stagea privela je kraju treću i finalnu večer manifestacije DORF-a sleš Super Uha. Stričevskim doskočicama britanske kantautorsko-aktivističke ikone Billyja Bragga dorasli su tek croupieri troakordnih klasika, škotska trupa Buzzcocks.
Vraćajući se na scensko cameo-gostovanje tijekom nastupa kolege Franka Turnera koji (nam) se večer ranije poput stidne uši uvlačio u uši, a i ne samo uši, Billy Bragg se dosjetio kako je „Slaven Bilić“ sve što zna reći na hrvatskom, dok je Turner prijetio da će mu iz kantadursko-molske labrde i nastupa nalik The Godfathersima za bis ispasti i koja od Daleke Obale. Na travnjak je Billy zakoračio s „The Power in the Union“, a „Greetings to the New Brunette“ ispucao je West Hamov navijač već u prvoj trećini nastupa, dok je Bilića branio od nevoljke publike protupitanjem, ima li slučajno tko od velikih – Alexa Fergusona i Josea Mourinha – rock-bend kao što ga ima Bilić…
Popraćen kolegom na pedal-steelu i mandolini, Bragg nas je poštedio repertoara s ranijih albuma na kojima je zvučao čas kao Nick Drake, a čas kao Morrissey namočen u Van Morrisona. Držao se country-štiha i uštipnuo nas ekološko-aktivističkim baladama, od „Big Tide“ do „I Ain’t Got No Home Anymore“ održavši i antitrumpovski pladoiyer. Poput kakvog blizanca Jeremyja Corbyna u sijedom blajhu, trubadur koji ima i svoj stage na festivalu Glastonbury, otisnuo se niz skoro apokaliptički sprud svojim amblem-hitom, „I Don’t Want to Change the World“ i zaključio koncert.
A popodne je počelo s dobrih 300 duša koji su na primoštenski zvizdan izišli pred demonsko evanđelje Trobecovih krušnih peći. Peteročlana postava koja je godinu započela live-izdanjem „Ether“, pouzdana je koncertna atrakcija iz Zagreba koja je maljevitom lirikom o bankama, NATO-u i popudbini totalitarizma zatresla i obližnju magistralu… ‘Kreni-stani’ ritam-sekcija, Black Flag posoljen brocmanizmima na saksofonu i opleten vokalom koji liže poput plamena, u rupu je crnu poput soca razbacanog požarištem navlačio sve više posjetitelja, boreći se na pozornici i s umjetnim dimom.
Mančesterska četvorka The Membranes koju pamtimo kao goste posljednjeg zagrebačkog koncerta Gang of Four, bend je s 30-godišnjom putanjom čije je uratke producirao i Albini, već će ove jeseni poduprijeti englesku i njemačku turneju Sisters of Mercy. Nižući hitove s posljednjeg albuma „Dark Mater/Dark Energy“, počevši od naslovne, preko „Do the Supernova“, na malu Ušnu pozornicu donijeli su dašak svemirske utopije. Elokventni frontmen John Robb na električnoj bas-gitari prošetao nas je materijalom koji se mogao naći i na albumu „Daydream Nation“ američke grupe Sonic Youth. S dovoljno postpunkerske staccatto-sintakse u prve su redove stari dripci spustili ono što je notorni četvrti zid ispriječio ispred Trobecovske mangupštine.
Nakon njih će se publika vratiti na igralište i pred velikom pozornicom poslušati proletersku Arkadiju Billyja Bragga. Na malu je pozornicu potom izletio i Mašinko, kvartovski punk-rock bend u šesteročlanoj postavi, s čak tri gitare. Membransku klimu nadogradili su s kusur poganja, kao i svojim parodičnim hitovima „Oči pune suzavca“, „Djevojka s prosvjeda“, „Djevojka za pobjede“ te jučerašnjim klasikom „Cijeli svijet je pustinja“.
Šatorska partizanija se zatim slila natrag pred veliki stage, odslušati kako to rade Buzzcocksi – kraljevi i očevi scene; punk-mamuti čije koncertiranje ne koketira s omraženim dinosaurskim statusom, ne kompromitirajući se, poput Pistolsa, kad treba platit pričuvu… Ova pouzdana koncertna atrakcija na čijoj listi ne nedostaje hitova, a ni biseva, zabavna je i radi interne komunikacije gitarista koji se nakon svake pjesme pokušava okrijepiti, dok frontmen i basist svaku sličnu priliku presijecaju – riffom nove pjesme. A kako je basist u izdanju Sting-s-paž-frizurom još simpatičniji, da se i ne govori… Odzdravili su nam s „Ever Fallen in Love“ nakon kojih će atmosferu ugrijati i cvrčke utišati britanski DJ James Lavelle, suosnivač Mo’ Wax etikete.
Nije li paralelna manifestacija DORF, u subotu započela upravo biopicom „Mo’ Wax Please“ o labelu kojeg je Lavelle pokrenuo kao 22-godišnjak? Odgovor ne znamo, desila nam se hrvatska premijera dokumentarca „Roaring Abyss“ posvećenog etiopijskoj sceni. A roaring, roaring, roaring, još nam odjekuje ušima. Super-ušima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
