Zlatna kolica za najbolji dugometražni film na netom završenom, 10. po redu, Zagrebačkom filmskom festivalu osvojio je rumunjski film ‘Svi u našoj obitelji’. Očekivano, ali i predvidivo. Već prije mjesec dana, nakon što je objavljen program ovogodišnjeg festivala, najslabijeg (sa popratnim programom jačim od glavnog) u zadnjih nekoliko godina, ‘Svi u našoj obitelji’ odmah se izdvojio od većine.
Marius (Serban Pavlu) je razvedeni muškarac u 30-ima koji sa svojom bivšom suprugom Otilijom (Mihaela Sirbu) ima kćer Sofiju. Naizgled je smirena osoba i brižan otac. Na početku filma dolazi kod svojih roditelja posuditi automobil ne bi li otišao po kćer i odveo ju na izlet, a već pri njihovom susretu oslikana je dinamika odnosa koja će uglavnom pratiti cijeli film. Roditelji vole Mariusa i žele da bude sretan. Istovremeno su ljuti na njega jer ne viđaju svoju unuku i jer smatraju da se trebao jače boriti za svoje dijete. U tih nekoliko trenutaka izmijene i nježnost i ružne riječi i brigu jedni za druge. U svađi pak, Marius brani svoju bivšu suprugu, ne dopuštajući ocu da ju naziva pogrdnim imenima. Vrlo brzo međutim, sam će pribjeći upravo istom načinu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=NFGzl6uTGL4[/youtube]
Stiže u stan svoje supruge i tamo ga dočekaju njena majka i njen novi partner, Aurel (Gabriel Spahiu). Iako sve započinje prilično civilizirano, nakon što Aurel i baka odbiju dati mu da ode sa Sofijom prije nego se Otilia vrati i naguravanje završi malim incidentom, Marius počinje gubiti kontrolu nad svojim ponašanjem i pretvara se u agresivnog i očajnog čovjeka koji pod svaku cijenu želi otići s kćerkom, ne razmišljajući o posljedicama svojih postupaka. Susret se polagano pretvara se u potpuni kaos i suočeni smo s kompleksnostima ne samo situacije, nego i likova, koji ni u kojem trenutku nisu ocrtani jednodimenzionalno, niti su samo loši ili samo dobri. Redatelj ne nudi ni brza rješenja ni lake izlaze; suosjećanje prema Mariusu postaje sve teže kad počnemo svjedočiti njegovom neobuzdanom ponašanju, no razumijevanje za njegove postupke proizlazi iz činjenice da ispod nekontroliranog ponašanja, postaje sve poznatiji i sve jasniji gledatelju. Nije nemoguće zamisliti se u takvoj situaciji, radeći upravo slične očajničke poteze. Velike drame često započinju iz sitnica i banalnih stvari, a dobri ljudi često iz očaja rade jako ružne stvari.
Redatelj filma “Najsretnija djevojka na svijetu”, Radu Jude, vratio se ove godine s crnom komedijom koja je istovremeno nasmijavala i šokirala gledatelje koji su disali upravo ritmom njegovog filma. Uspio je napraviti film slobodne forme koji bi u rukama nešto manje vještog redatelja upao u niz zamki, a prva je svakako u samom pristupu temi. Kako zadržati ozbiljan ton u temi, baviti se nečim toliko delikatnim, intimnim i iskrenim, a istovremeno veći dio filma nasmijavati gledatelja? I kako izbjeći karikiranje situacija i likova i parodiju? Činilo se međutim nevjerojatno jednostavno i lako.
Kompletan glumački ansambl stvorio je odličnu dinamiku odnosa i iznimno fino nijansiranje emocija i ekspresije, a humor ni u kojem trenutku nije proizlazio iz pokušaja da se gledatelja nasmije, nego upravo suprotno – naturalističkim prikazom kako se ljudi s najozbiljnijim problemima često nose prilično teško i loše, i ne prezaju ni pred kakvim apsurdnim metodama i sredstvima ne bi li istjerali svoju pravdu.
“Svi u našoj obitelji” lako opravdava gore spomenutu nagradu, no što je još važnije, uspješno nastavlja niz bisera rumunjske kinematografije, u zadnjem desetljeću jedne od najzanimljivijih i najuzbudljivijih s europskog područja.
Ocjena: 10/10
(HI Film Productions, Circe Films, Abis Studio, 2012.)