Sutra, u utorak, 24. svibnja, izdavačka kuća Celinka objavljuje CD grupe tAman, koja će se u subotu, 28. svibnja u 16 sati nastupa u Klubu Cankarjevog doma u sklopu festivala Druga godba, koji počinje u četvrtak. Skupinu su osnovali Maida Džinić Poljak (vokal), Jelena Ždrale (violina, viola, back-vokal), Nino de Gleria (kontrabas, bas), Luka Ropret (gitara), Marjan Stanić (udaraljke, bubnjevi) prije dvije godine u Ljubljani.
Kako je Maida ranije pjevala s grupom Dertum koja je pokrenula val novog sevdaha prije dvadeset godina, neizbježno je razgovor bilo početi od toga.
Što, kako i zašto je došlo do razlaza članova Dertuma i kako je nastao bend tAman, jel to neko buđenje iz dvadesetgodišnjeg sna?
Maida Džinić Poljak: Dertum je prije 20 godina bio prvi bend na prostorima ex-YU koji je počeo s tzv. ‘novim sevdahom’, bio je to tad svojevrsni fenomen, sastavljen iz ‘izbjegličke BH-omladine’ nastanjene u ljubljanskom izbjegličkom centru. Snimili smo CD, na koncertu u Ljubljani i poslije Daytona, neki članovi su se vratili u BiH, a dio ekipe je radio dalje i snimio drugi CD, koncertirao i radi odlaska preostalih dvaju članova iz BiH dalje u Zapadnu Evropu, prestao djelovati. Marjan i ja smo sljedećih 16 godina živjeli u Ljubljani. Ne bih rekla da je tAman nastavak Dertuma, samo zbog toga što je dvoje Dertumovaca u ovom bendu. Krajem 2014, na inicijativu prijatelja Mirze koji zna za moju ljubav prema sevdahu, došlo je do okupljanja nove ekipe, dakle, ja, kao vokal s novih troje muzičara. Poslije prve svirke nam se pridružuje i „Dertumovac“ Marjan.
Koje će se pjesme naći na albumu?
Maida Džinić Poljak: Na našem prvom CD-u će biti 14 pjesama – bosanskih sevdalinki, tradicionalnih pjesama iz Srbije i Crne Gore te makedonske pjesme, a na njemu će se zaista naći i par komada koje je na CD-u imao i Dertum. Što bi ujedno bio i odgovor na drugo pitanje – nije buđenje i nije desetgodišnji san, ha, ha. Novi bend, ekipa, ali sličan repertoar – tradicionalne ljubavne pjesme s područja bivše nam države.
Na vašem će se koncertu u CD-u u subotu sjediti, je li odluka da koncert nije na Metelkovoj, slučajnost?
Maida Džinić Poljak: Na našim se koncertima sjedi ili stoji, ovisno o lokaciji– Druga godba nam je namijenila Klub CD u kojem se sjedi, ali isto tako nastupamo u Menzi na AKC Metelkova u kojoj publika na našu muziku pleše, jel? Sevdah jazz po mom skromnom mišljenju – a iskreno, nimalo ne volim trpati muziku u žanrove – je takav da ti aranžmanski nisi ograničen. To, da može u pjesmi imati glavnu ulogu kontrabas, a ne harmonika, da mogu zazviždati u uvodu pjesme, da se bubnjar može ‘raspaliti’, gitarista si dati duška, violina/viola imati dugi solo, nalik na improvizaciju – velim, moje je mišljenje, jer nisam muzički obrazovana… To, da u tradiciju unosiš nešto svoje, novi vjetar, neki vele da tim skrnaviš tradiciju, a neki da širiš među populaciju koja tu vrstu muzike drugačije ne bi ni ‘primirisala’…
Pored makedonskih pjesama, kako kao (ženski) vokal, doživljavate afirmaciju muških vokala koji pjevaju ženske pjesme, nerijetko otkrivajući slojeve vođene čitanjem seksualnih manjina… Što takvo čitanje ili izvedba doprinosi sevdahu?
Maida Džinić Poljak: Muški vokali koji pjevaju ženske pjesme – mislite na Božu, Damira? Pa iskreno, uopšte ne razmišljam o tome, a evo taman sad mi na um pade da je i Himzo Polovina prije pola stoljeća pjevao sevdalinku “Stade se cvijeće rosom kititi” u kojoj pjeva: „samo ja nemam ašik dilbera/ samo ja tužna tugu tugujem“, al’ tad nije bilo Parade ponosa, pa ne znam je li neko to isticao/afirmisao.
Kako vas život u Sloveniji određuje za interpretaciju sevdaha, s obzirom na njegove glavne teme, koje pripadaju društvu iz 19. stoljeća i ranije? Može li se s obzirom na život u Sloveniji govoriti o bosanskoj dijaspori?
Maida Džinić Poljak: Živim u Sloveniji 23 godine, pola života. Često znam reći – tijelom ovdje, dušom u Bosni. Sevdalinke su dio mog djetinjstva – slušale su se na sijelima i prelima, večernjim sjedeljkama mojih roditelja s rodbinom i prijateljima… Ja to imam u uhu 40 godina – u duši, u srcu, kao dio mojeg identiteta. U Sloveniji,BH-dijaspora naravno postoji, ali je razdijeljena na više skupina. Ja, pripadam izbjegličkoj, relativno mlađoj, obrazovanijoj. Kad se spomene BH-dijaspora, većini je prva asocijacija folklor i mali nogomet – što i jest i nije tačno. Ja poznajem masu mlađih ljudi koji ne žele biti dio toga, koji su uspješni na području kulture, umjetnosti. U svakom slučaju je, mislim, teže ovdje pjevati i svirati sevdah – prvenstveno jer je okruženje drugačije nego u Bosni, konkretno – Damiru na um padne saz u pjesmi, sjedne u auto, za 20 minuta je u Visokom kod sazlije na kafi – i hop, evo saradnje! Ha, karikiram, ali približno je tako…Božo, Amira, ekipa iz Divanhane, svaki dan mogu razgovarati sa starim ljudima, istraživati sevdalinke, porijeklo, verzije… Ovdje je sve to malo teže. Ali, kad nešto voliš i želiš, nije ti teško. Ja poslije osam, devet sati rada s radnicima-migrantima ili azilantima nađem vremena i volje za probe, jer to volim. Moja ekipa ima jako puno drugih projekata, jer su to profesionalni muzičari, koji od toga žive, ali također nađu vremena i volje za naše probe, snimanja, nastupe, jer im se sviđa to što radimo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
