Prije nego li su jučer izašle na pozornicu Tvornice kulture Sara & Tegan porazgovarale su s Anđelom Jurkasom. U jeku borbi za različite obitelju u Hrvatskoj, pričao oko toga je li gay okej bila je nezaobilazna.
Preslatke kanadske blizanke Tegan & Sara sam počeo slušati početkom ovog stoljeća, upoznavši ih kroz albume “If It Was You” i “So Jelaous”. Bio je to, Ameri bi rekli, alternativni pop rock, u stvari ogoljeni gitaristički pop rock. Dvije blizanke sviraju gitare i klavijature pjevajući o ljubavi. Akordi čisti, glasovi isto, melodije pitke, nešto šarmantno i dozlaboga nenametljivo. Kasnije će radar loviti da se deklariraju kao lezbijke te da ih lesbo zajednica stavlja uz bok s KD Lang, Melissom Etheridge i Joan Jett kao outanih i javnih ljubiteljica istog spola. Koincidencije radi desetak godina poslije na vrhu zagrebačkog Westin hotela (17. kat) u jeku kampanje konzervativne Rvacke i Facebook “revolucije” onog ljevičarskog i liberalnijeg dijela puka, imam priliku zasjesti ispred njih i balkanskim engleskim ispričati ponešto od njihova state of minda. Danas tridesetrogodišnjakinje, gledaju direktno u oke, s puno strpljenja i razumijevanja odgovaraju kao da su na usluzi cijele dane, s respektom prema sugovorniku, bez onog često poznatog “oh I`ve had it” pozeraja. A na kraju razgovora nakon isprike ako smo krali vrijeme te poprate s onim razoružavajućim osmijesima i “oh you`re so nice” da ti dođe da ne otključavaš vrata prostorije u koja su se zaključala sama od sebe u razmjenama interview teamova iz ovdašnjih medija. Kako smo bili zadnji na redu klasični intervju pretvorio se u chit chat…
Što mi ostaje pitati Vas obzirom da pretpostavljam kako su Vas svi prije obavijestili u kako (ne)zgodnom ili savršenom trenutku dolazite obzirom na pitanje spolne orijentacije kao političkog pitanja broj jedan u državici tipa naše… u vrijeme kad ste obznanile svoje seksualno opredijeljenje jeste li se nakon toga ikad osjećale da je taj stav postao bitniji od Vaše glazbe?
Sara: Kad smo počinjale svirati ljudi su bili podjednako zainteresirani i za našu glazbu i za ono što predstavljamo privatno, tko smo i što smo kao ljudi. Od samog početka bile smo vrlo transparentne, nismo ništa skrivale oko činjenice da smo gay. U biti to je bilo više naš privatni potez, nego pitanje nekog političkog ili društvenog opredijeljenja, ali očito je kroz zadnjih 14 godina aktivnog rada postalo više političko pitanje otkad smo ga razglasile kao bitan dio naših osobnosti.
A tada ste bile prilično mlade…
Sara: Imale smo 18 godina kad smo upoznale svog tadašnjeg indie producenta, a 19 kad smo potpisale ugovor s prvom diskografskom kućom. Obzirom da smo iz Kanade iz takvog kulturnog miljea i pripadnice smo generacije koja nije osjećala potrebu išta kriti oko svog seksualnog backgrounda, mislim da smo zapravo dosta privilegirane biti dijelom takvog vremena u Kanadi kada gay brak nije bauk, a gay Kanađani imaju zaštitu u Ustavu. S te strane dosta nam je važno što smo dijelom vremena i u mogućnosti biti dijelom pokreta koji pokazuje kako gay prava trebaju biti jednako poštivana u Americi, Hrvatskoj, lani u Francuskoj, zapravo po cijelome svijetu. I to ne samo na razini vlada tih država nego i na ulicama među različitim generacijama mlađih i starijih koji bi mogli biti u sukobu po tom pitanju.
Jasno. A vidite li utjecaj takvog Vašeg stava?
Tegan: Nama je bitno stoga što imamo dosta mladu publiku i oni osjećaju snagu i moć tog nekog zajedništva i ljepotu dijeljenja glazbe, a to im daje nadu i inspirira ih da se bore na neki način…
Sara: I sama ta pojavnost i vidljivost je zapravo u neku ruku dovoljna jer znaš puno ljudi nema s kim popričati, obratiti se, podijeliti svoj osjećaj.
Tegan: Uzbudljivo je zapravo to što mi zaista ne moramo izaći na pozornicu i pričati o feminizmu, ljudskim pravima, gay pravima, jer već izlaskom na pozornicu, a znajući tko smo odašiljemo svojevrsnu političku poruku. Sviramo pjesme koje smo napisale koje govore o našim životima i to je dovoljna poruka.
Ali Vaše pjesme su univerzalne ljubavne pjesme, ne obraćate se samo gay i lezbijskoj populaciji…
Tegan: Naravno, toliki je široki spektar ljudi u publici da nema nikakvih razlika, a jedna od zajedničkih stvari im je naša glazba koju zajednički doživljavaju i koja ih u neku ruku veže.
Sara: Uvijek kažemo zapravo da naša glazba nema seksualno opredijeljenje, mi imamo. Ja obožavam slušati Springsteena bez obzira je li gay ili ne, ja samo jako volim “Born In The USA”. Mislim da uopće nije važno da nas seksualnost određuje…
Apsolutno, ako si normalna osoba…
Sara: Ali znaš zapravo je vrlo uzbudljivo biti svjesnim i primijetili kako se to sve promijenilo. Jer kad smo počinjale skraja 90-ih i početka 2000-ih cijelo vrijeme je bilo šuškanja i onih postraničnih žamora “gay ljudi” i “gay glazba”. To nas je znalo izluđivati. Danas je situacija bitno drugačija. Danas nas možeš čuti na američkim radio postajama između One Direction i Katy Perry. To nam je ludo jer smo se dosta dugo vremena osjećale dosta postrance i marginaliziranima.
Ma daj? To me čudi zapravo jer od prvih albuma nemam dojam da radite nešto osobito alternativno i neradiofonično već da se radi o čistoj, gitaristički čistoj pop glazbi…
Sara: Kad smo počinjale, ako se nisi uklapao u profil kakav su gurali kroz TV, internet, tisak, radio, bio si dosta izgubljen. A mi smo stalno lovile neke krivine i vijugale između svih tih pobrojenih medija i kroz internet smo zapravo približavale naš rad ljudima. Stvari smo stavljale na web site, stalno osvježavale sadržaj na internetu, mislim da smo na neki način zapravo prisilile mainstram medije da pričaju o nama. Dalje>>