Teško sabiti u dokumentarni film tako uzbudljiv i raznovrstan život kakav je imala Tereza Kesovija u cca nešto više od sat vremena, no neke pikanterije su, slučajno ili namjerno zaobiđene.

„Gledam po gradu, vidim plakate: „Oliver i prijatelji“… „Kemo i prijatelji“… „Tereza i prijatelji“… čak i ona ima prijatelje?! Jedino ja nemam prijatelje…“, kontemplirao je tako potpisnik ovih redova početkom ovog tisućljeća nakon što se jednom u emisiji „Nedjeljom u 2“ ukazala gospođa Tereza Kesovija ostavljajući dojam prilično jezičave starije dame koja ne razumije u kojem vremenu živi. U to je doba Tereza gubila korak s novim generacijama slušatelja, ostajući tako relikt nekih minulih vremena. Što je nepravedno prema njoj, jer je otpjevala čitav niz pjesama koje, mimo ukusa pojedinih glazbenih novinara, žive svoj život i imaju svoju publiku. Tereza je akademska rosa salvaje, usurpadora srdaca ljubitelja frankofonske i mediteranske zabavne glazbe. Družila se s Gilbertom Becaudom i Michelom Legrandom. Gabi Novak će za Terezu reći da je „hodajući dobrotvor“.
Kesovijina vokalna interpretacija je također nešto što se voli ili ne voli, ona je nadaleko prepoznatljiva i neponovljiva, i od svih neponovljivih umjetnika koji su dali nešto hrvatskoj zabavnoj muzici, Tereza je, naravno uz genijalnog Arsena „najneponovljivija“ baš zahvaljujući svojoj beskonačnoj emocionalnosti i originalnom vokalu koji je u pravilu „na rubu“. Kako to već u životu biva, Terezina je ipak bila zadnja, tako da je neke njene pjesme mlada publika mogla upoznati preko cijenjenih glazbenih TV showova.

Upravo je Arsen Dedić dao pjesmu koja svoj naslov dijeli s dokumentarcem „To sam ja“. „To sam ja“ je nastao u režiji Mire Brankovića i produkciji HRT-a. Branković je solidno obavio zadatak jer od Terezine biografije nije uspio napraviti loš film. Treba reći da je film sniman u otežanim okolnostima jer je Kesovija imala zdravstvenih problema, što za sobom povlači dalje odgode rokova. I to može biti fatalno, naročito ako su sudionici filma slabijeg zdravstvenog stanja. Unatoč svemu, uhvaćeni su neki dirljivi momenti, primjerice razgovor Kesovije i dubrovačkog glazbenog barda Đele Jusića koji je preminuo sredinom 2019. i koji, bar mi tako intuicija kaže, pred kamerama bio i sam svjestan da je došao čas da se oprosti sa svima u miru. Tu su vjerojatno posljednji snimci Jakše Fiamenga prije njegove smrti krajem 2018., u filmu je i Terezina priča o odrastanju kao i besmrtan komentar Terezine unuke Mile o svojoj baki, Bruceu Springsteenu i duljini koncerata. Film o Terezi ne bi bio film o Terezi da se ne spomene njen legendarni „karakter“ – zanimljivo, koji joj nije bio prepreka za blistavu karijeru. Valjda se i „u to mračno doba“ ipak nešto moglo i reći?
Naravno da je teško sabiti tako uzbudljiv i raznovrstan život u cca nešto više od sat vremena, no neke pikanterije su, slučajno ili namjerno zaobiđene. Sjajna je priča da je Kesovija 1966. predstavljala Monaco na Eurosongu, o čemu nije bilo riječi. Zanimljiva je i sama pomisao da bi netko iz u to doba socijalističke zemlje (čije je čelništvo o monarhizmu imalo hostilan stav) predstavljao jednu kneževinu na muzičkoj manifestaciji i da zbog toga Kesovija nije imala problema, štoviše, 1972. je predstavljala Jugoslaviju na istoj manifestaciji.
Možda su takvi momenti ostavljeni za neki drugi put, s druge strane, treba pozdraviti ideju da se pokuša ovjekovječiti jedna velika karijera jedne nadarene glazbenice.
Ocjena: 6/10
(HRT, 2019.)