Treći povratnički album Grega Dullija i njegovih Afghan Whigsa otvara ‘I’ll Make You See God’, jedna od najžešćih pjesama čitave im karijere, bliska legendarnoj ploči ‘Songs for the Deaf’ Queens of the Stone Age. Nakon toga, nažalost, gitare ustupaju pred klavijaturama i orkestracijama koje Dullijevim stihovima punim samoprijezira i razočaranja ipak ne pružaju toliko efektno utočište i pratnju.
“How Do You Burn?” grupe The Afghan Whigs nije loš album, ali rijetko uspijeva dosegnuti visine svog razornog otvaranja, dobrim dijelom i zato što se teško oteti dojmu da Greg Dulli svojim novim zvukom još nije do kraja ovladao. Druga i treća pjesma, “The Getaway” i “Catch a Colt”, tako zvuče izuzetno slično, pri čemu ova prva djeluje i pomalo nezavršeno, točnije kao da baš nije imao ideju kako je dovesti do nekog logičnog vrhunca. Whigsi, koji su u međuvremenu postali tek malo više od pratećeg benda našeg glavnog junaka, u formu se vraćaju s “Jyja”, “Please, Baby, Please”, donekle i “A Line of Shots”, stvarima koje nas vraćaju četvrt stoljeća unatrag, kada su pločama poput “1965” grungeu i alter rocku devedesetih tako prirodno i logično pridružili nasljeđe soula i bluesa.
Među deset pjesama našla su se i dva dueta koji, svaki na svoj način, za autora imaju puno dublje značenje i kontekst. Davne 1993. godine, u vrijeme snimanja ključnog im ostvarenja “Gentlemen”, Dulli u studiju nije imao snage otpjevati “My Curse”, skladbu koja je o toksičnoj i destruktivnoj vezi govorila previše direktno i ogoljeno da bi se s tim mogao suočiti.
Umjesto njega mikrofon je tada preuzela Marcy Mays koja mu ovoga puta vokalno asistira u “Domino and Jimmy”, svojevrsnom ponovnom susretu nekadašnjih ljubavnika čiji su ožiljci i dalje preduboki za bilo kakve nove početke, pa čak i da bi jedno drugom konačno oprostili (‘like a living ghost you get lost inside my head’). U spomenutoj “The Getaway”, pak, možda i zadnji put imamo prilike čuti glas velikog mu prijatelja i čestog suradnika Marka Lanegana, ovdje skrivenog duboko u miksu, gotovo kao da se javlja s druge strane. Spomen su, iz dijametralno suprotnih razloga, zaslužile i “Take Me There”, kojoj je potpuno promašeni hip-hop beat donio nezahvalnu poziciju možda i najgore pjesme u čitavom opusu grupe, te grandiozno finale “In Flames”, najnovija u nizu velikih Dullijevih balada.
Kao i njegovi izravni prethodnici “Do to the Beast” i “In Spades”, “How Do You Burn?” se ne može mjeriti s najboljim pločama The Afghan Whigsa iz devedesetih. S druge strane, ponovno je dovoljno dobar da opravda njihov povratak na scenu i aktualni koncertni repertoar obogati s nekoliko jakih pjesama. A poslije toliko godina na sceni, to stvarno nije mala stvar.
Ocjena: 7/10
(BMG, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
