The Black Keys ‘Turn Blue’ – pičkasto s mudima

Treba imati muda objaviti ovako pičkast album. A kad kažem ‘pičkast’ pritom mislim bez trunčice prljavštine i žestine zahvaljujući kojoj su postali univerzalnim zakonom i općim mjestom rock’n’rolla.

The Black Keys 'Turn Blue'

Kada su ušli u tandem i s Danger Mouseom i snimili „Attack & Release“, The Black Keys su odlučili ostaviti iza sebe garažnu produkciju prethodnih albuma i najavili pohod na svijet. Ta ploča još uvijek natopljena teškim bluesom možda i nije požnjela željeni uspijeh, no sa sljedećom nazvanom „Brothers“ sve je sjelo na mjesto. „Tighten Up“ se fućkao svugdje, a bend je preko noći postao omiljen mnogima koji ne bi uspjeli preslušati ni desetak minuta „Thickfreakness“ ili „Rubber Factory“. Na krilima uspjeha, već je krajem iduće godine objavljen „El Camino“, koji možda nije epske veličine kao prethodnik, ali slijedi recept i podiže ljestvicu hitovima poput „Gold on the Ceiling“ i „Little Black Submarines“, no sve ostaje u sjeni fenomena ultra megahita „Lonely Boy“, koji postaje hitom godine, a možda i desetljeća i čini se da The Black Keys više ne mogu pogriješiti.

Slijedi stanka u kojoj Dan Auerbach producira nekoliko fantastičnih albuma (Dr. John, Bombino, Valerie June), a svijet čeka što će The Black Keys sljedeće studijski servirati. Svatko tko je očekivao još jedan album po istom receptu ne poznaje Auerbachovu stilsku raznolikost i glazbeno znanje i potcjenjuje njegovu kreativnost. „Turn Blue“ posveta je sweet soulu, funku i psihodeliji šezdesetih i sedamdesetih i najbliže hitu što nudi doista je prvi singl „Fever“, koji je dočekan vrlo hladno kod vojske fanova iznenađene zvukom klavijatura koje su zauzele mjesto gitare i općenito pjesmom koja nije „Lonely Boy“.

Kao i na prethodnom albumu, The Black Keys odigravaju najjači adut na samom otvaranju ploče, ali dok je u prethodnom slučaju riječ bila o zaraznom, furioznom singlu, ovaj put to je „Weight of Love“, sedam minuta dugačka balada koja jasno poručuje da se teren mijenja. „Bullet in the Brain“ srodna je biljka pjesmi „Little Black Submarines“ s „El Camina“, i ona je laganica koja se pretvara u neku žešću zvijerk; „In Our Prime“ koketira s ostavštinom Beatlesa, no najzačudniji moment ploče ostavljen je da visi kao upitnik na samome kraju ploče.

Pjesma „Gotta Get Away“ prije uključivanja vokala zvuči kao da se temelji na gitarističkoj dionici iz neke izgubljene pjesme Creedence Clearwater Revivala i toliko odskače od ostatka albuma kojime prevladava sexy pop ambijent i Danov vokal u podjenakoj mjeri s obje strane falseta, da doista zbunjuje svojim otrežnjujućim svojstvima. Je li ostavljena za kraj kao svojevrni smjerokaz koji upućuje u kojem bi se pravcu moglo nastaviti glazbeno putovanje benda? To bi mogao biti zanimljiv razvoj događaja.

Nakon objavljivanja streama novoga albuma, Facebookom kreću komentari kako su oba glavna headlinera ovogodišnjega InMusica, Pixies i The Black Keys, podbacila s albumima koje dolaze promovirati na ovogodišnji festival. I dok je u slučaju „Indie Cindy“ Pixiesa doista riječ o podbačaju, kod „Turn Blue“ tek je djelomično tako. Razina kvalitete, doduše, jest možda stepenicu niža nego kod posljednih nekoliko albuma, što možda i oni sami priznaju u jednoj pjesmi s albuma: „We made our mark when we were in our prime.“ No više je riječ o stilskom zaokretu koji zbunjuje publiku, a to dovoljno govori o autorskom integritetu Auerbacha i Carneya koji radije istražuju nove glazbene terene nego da štancaju hitove tamo gdje bi mogli.

S hejterima se djelomično slažem, teško da je riječ o ploči koju ćemo vrtjeti dok doista ne poplavimo u licu.

Ocjena 6/10

(Nonesuch / Dancing Bear, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh