George Clooney kao da svoj zvjezdani kast poznaje ili jako slabo ili predobro da bi zajedno napravili dobar posao.
Tu i tamo pojavi se politički triler iz skupe produkcije, sa odličnom glumačkom postavom i intrigantnom temom. Padaju mi odmah na pamet” State Of Play” Kevina Macdonalda iz 2009. godine i “Margin Call” J.C.Chandora, prošlogodišnji hit film koji se svidio i publici i kritici. Nisam upotrijebio ova dva primjera slučajno, jer “The Ides of March”, najnoviji redateljski uradak Georgea Clooneyja, adaptacija predstave koja se temeljila na kampanji Howarda Deana iz 2004. godine, pati od skoro identičnih problema.
Stephen Meyers (Ryan Gosling), voditelj kampanje Mikea Morrisa (George Clooney), predsjedničkog kandidata Demokrata, upleten je u raznorazne političke smicalice nakon što ga voditelj protivničkog tima, Tom Duffy (Paul Giamatti) pozove u svoj tim, koji će, prema njegovim predviđanjima, u konačnici biti pobjednički jer mandati koje Morris očekuje, najvjerojatnije će otići Pullmanu, lakšem protivniku na predsjedničkim izborima. Glavni voditelj kampanje (Philip Seymour Hoffman) za to sazna i tu nastaju problemi za Mayersa. Istovremeno, Mayers se upušta u vezu s mladom pripravnicom is svog stožera, Molly (Evan Rachel Wood), no ni ona u cijeloj toj priči nije čista. Navodno je imala aferu s Morrisom.
U prvoj trećini, film obećava puno. Intrigantna tema koja već po svom naslovu daje naslutiti zaplet događaja, renomirani glumci koji se izmijenjuju u kadru brže nego ih stignemo popratiti, potencijal okršaja suprotstavljenih strana i na redateljskom stolcu osoba koja se često prezentira javnosti kao netko tko o politici ima nešto za reći, trebali su biti gotovo pa siguran jamac za dobar film i dobru zabavu. Nažalost, u jednom trenutku preokreti postanu previše predvidivi i nezanimljivi, a lekcije banalne i doslovne. Ono što najviše iznenađuje je kako jedan brbljavac i njegov ogromni ego stvore nešto ovako ziheraški mlako, bez trunkice škakljivih pitanja i odgovora i bockanja u bolne točke na području beskrajno širokom za sočne detalje političkih igrica, koje bi mu trebalo biti jedno od omiljenih. Ili je interes za politiku tek jedna od njegovih poza, isto kao i ovaj film?
Zbog neiskorištenosti potencijala same teme i prevelikog opreza u svojoj igri, gdje rijetko zagrebe ispod površine i primi se ozbiljnog posla, “The Ides Of March” malo po malo počinje raditi protiv sebe. Na pitanja koja postavlja, uvijek ima isti odgovor i postaje neenergično, beživotno ostvarenje sa snishodljivim tonom održavanja lekcije koju valjda zna svako drugo dijete u osnovnoj školi – političari i novinari često lažu i često su korumpirani. Bu-hu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=McCt-_yYLpo[/youtube]
Neiskorištena je i glumačka ekipa, uskraćena za jači scenarij i čvršće likove. Hoffman i Giamatti su dobri, isto kao i Wood i Tomei, no nitko od njih nije opravdao svoje ime niti je iz njih izvučeno ono najbolje. Naprotiv, u ovako rutinski odrađenom poslu, miljama su daleko od svojih najboljih ostvarenja. Clooney kao da ih sve zajedno ili jako slabo poznaje ili predobro da bi zajedno napravili dobar posao – dijalozi su mahom bez iskre i adrenalina, a uloge iznenađujuće tipične i jednodimenzionalne. Ali to je cijena koju je platio naguravajući velika imena u tako skučene prostore. Najzanimljivija je svakako Goslingova transformacija od ubojice u filmu “Drive”, preko švalera u “Crazy Stupid Love” do ambicioznog idealiste u ovom filmu, no to nije kompliment ni filmu ni redatelju, to je sreća za redatelja, što je u loš scenarij, za razliku od ostatka ekipe, Gosling uspio unijeti osobnosti i karaktera. Zasluženo je tako dočekao i dvostruku nominaciju za Golden Globe nagrade (druga je u kategoriji najboljeg glumca u komediji ili mjuziklu, za “Crazy Stupid Love”).
Želja za velikim imenima i velikim temama, rezultirala je time da u konačnici nitko nije velik – ni uloge, ni film. Šteta, jer sve je upućivalo na to da bi ovo mogao biti odličan film. Clooney međutim niti otkriva nešto novo, niti čini zanimljivijim nešto što smo već znali. Ušminkao je svoj film do krajnjih granica, no nedostaje mu hrabrosti i autentičnosti da bi se izdvojio iz mase koja se svakodnevno pojavljuje u večernjem tv programu i obrađuje tu temu na puno zanimljiviji način. Skoro svaka epizoda serije “The West Wing” bila je bolja od ovog filma. Američka televizija uostalom drži ljestvicu prilično visoko. Za neke filmaše i previsoko.
Ocjena: 6/10
(Cross Creek Pictures, Exclusive Media Group, Smoke House, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
