The Jim Jones Revue ‘The Savage Heart’ – divlji u srcu i izvan njega

Bilo dosta elemenata da se album ‘The Savage Heart’ počne preslušavati sa zadrškom, posebice nakon uvodne ‘It’s Gotta Be About Me’ koja je jasno signalizirala da je The Jim Jones Revue usporio, a ‘gubitak daha’ je za tu vrstu bendova zajebana stvar…

The Jim Jones Revue 'The Savage Heart'

Formula rock and rolla sve više se čini kao fatamorgana nego kao jednostavno ostvarivi čin. Pa i kad je netko postigne i dalje djeluje nestvarno, jer dok mozak pokušava procesuirati stvari obično noge i tijelo ne slušaju. S desetljećima je nekako ušlo previše ‘mozga’ u nešto što je u početku bila subverzivna glazbena jebačina, šamanstvo i trans.

Živimo u post-post fazi. Zahtjevi su narasli, pa se uz micanje kukova traži i angažiranost, uviđavnost, konceptualnost, poznavanje glazbene povijesti i još kojekakve sadržajne papazjanije koje prečesto znaju ubiti onaj primordijalni impuls sirove glazbene seksualnosti. Kad smo i kod seksualnosti nema više ni one vrste poročnih likova koji su u stanju i koji imaju želju poševit sve što im se nađe na putu u gradu gdje te večeri sviraju, da parafraziram riječi Raya Manzareka koji je u svojoj biografiji napisao kako je Morrison prvih godina postojanja benda „servisirao“ cijeli harem koji se uvijao na pjesme The Doorsa u Whiskey A Go Go u LA-u. Skoro da i ne znam rokera koji je karijeru započeo u novom mileniju i da ga bije takav glas.

I onda prošle godine u Tvornici nastupi The Jim Jones Revue te se vremeplov vrati unazad, jer su se na stage popele nepatvorene rock bitange. Jest da su bili ušminkani s vintage gitarama, ali koja bitanga nije ušminkana? Isporučili su rudimentarnu distorziranu psihozu i protjerali krv kroz žile. Njihova diskografija je pak rijetko viđena drskost za današnje vrijeme. Također ne znam tko ima petlje svoj prvijenac doslovce uništiti overdriveom u kojem sve škripi i pucketa, a istovremeno brutalno gazi i vrišti kao Jim Jones i kad sve to zvuči kao ponovno rođeni Little Richard. Drugi album „Burning Your House Down“ je počeo rafinirati tu sirovost (iako je ima na pretek), i bilo je osjetno kako grupa uplivava u rockabilly i kako se otklon ‘iz sve snage’ kazaljke počeo zaustavljati te se klopka trećeg albuma u kreativnom smislu sve više otvarala.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=pVqZPUnpxTE[/youtube]

Stoga je bilo dosta elemenata da se „The Savage Heart“ počne preslušavati sa zadrškom, posebice nakon uvodne „It’s Gotta Be About Me“ koja je jasno signalizirala da je The Jim Jones Revue usporio, a ‘gubitak daha’ je za tu vrstu bendova zajebana stvar, jer postoji velika mogućnost da se sirovi rock pretvori u klišejizirani heavy metal ili pak malo više distorzijama obojeni boggie a la Status Quo. No onda se grotlo počelo otvarati i prvotna ulična poza opet je oživjela iz usta ulične bitange kao što je Jim Jones.

„Never Let You Go“ posesivno otvara krug pakla dok pojačani klavir traži poveznicu s The Stooges“ i briše svaku pomisao na heavy metal. „7 Times Around The Sun“ zvuči kao koračnica nekog modernog svjetskog Zelenog kadera, nakon kojeg „Where Da Money Go“ psihotično vraća feeling prvog albuma. „Chain Gang“ pak toliko usporava da se čini kao da taj blues i nema ritma već da samo unisoni udarci do iznemoglosti produžuju suspenziju da bi rasplet i kulminacija počela sa sljedećom  „In And Out Of Harm’s Way“ čiji predrefren krene u smjeru poznate „Shakin’ All Over“, ali i dalje ne daje ritmu da ubrza. Bravure na klaviru Henrija Herberta (koji je zamijenio Elliota Mortimera) su uistinu dokaz kako je grupa u svoje redove dobila prvoklasnog ‘kužera’ (iliti klikeraša) u ono što The Jim Jones trebaju biti. „Catastrophy“ koja slijedi čini se kao najslabija karika albuma, iako bi možda nakon „In And Out Of Harm’s Way“, koja je noseća pjesma središnjeg dijela, svaka tako zazvučala, a opet je i dobra premosnica između još jedne sporovozne Jonesove propovijedi u obliku „Eagle Eye Ball“.

Posljednji sentiš „Midnight Oceans + The Savage Heart“ iako je logični završetak albuma je također i fantazmagorično nestvarna od benda kao što je The Jim Jones Revue koji je i ovog puta ugodno iznenadio sa zvukom i stilom koji ne bi trebao predstavljati nikakvo iznenađenje u sadašnjosti. Ali, eto, postigli su fatamorganu učiniti stvarnom.

Valjda će tako biti i na koncertu uskoro u Tvornici kulture, a valjda će i donijeti više merchandisea sa sobom, obzirom da su prošli put nakon koncerta prodali sve što je bilo ponuđeno na štandu.

Ocjena: 9/10

(Pias, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X