The Jim Jones Revue je grupa koja udara po ušima i kad su zvučnici na sigurnoj udaljenosti od vas. O tome kako udaraju uživo brzo ćemo se uvjeriti u subotu u Tvornici. Ovo je samo mali prolog jednom od ovogodišnjih najiščekivanijih rock koncerata u metrpoli.
Jedan moj poznanik i zaljubljenik u glazbu je jednom kazao: „Kad se dogodi da nema ništa novog i pretjerano zanimljivog u glazbi, onda obično posegnem za nečim starim i dobrim, to ponovno otkrijem i pišem o tome.“ Za nekog tko se bavi recenziranjem, prilično se slažem s tom tvrdnjom. U glazbi uvijek postoji nešto novo i neotkriveno, a za ono što je dobro nikad nije prekasno. I tu jednostavno ne treba nikakvo ekstra opravdanje, pogotovo kad postoji dobar povod.
U ovom konkretnom slučaju, povoda za recenziranje dva albuma grupe The Jim Jones Revue ima nekoliko. Prvi je da će u subotu 28. travnja nastupiti u Tvornici kulture, drugi je da je Ravno do dna po godinama mlađi portal od ta dva albuma, pa možemo „bezobrazno“ uzeti sebi za pravo napisati recenziju, a treći i najvažniji razlog je da bi bila velika šteta ne napisati ništa uoči dolaska benda kojeg je NME proglasio najboljom britanskim rock n’ roll proizvodom koji se može vidjeti, čuti i doživjeti na pozornici. Naučili smo da britanski mediji često znaju, s ne baš previše pokrića, nešto napumpati do nebesa samo zato jer je to britansko, ali u ovom slučaju nije tako.
Iz The Jim Jones Revuea prši nepatvorena energija rocka koja prvo para uši, a potom para i mozak. Osjeti se u njima debeli utjecaj MC5-a, The Bithday Partyja, The Gun Cluba i The Crampsa, ali najsnažnija poveznica leži u opčinjenošću vođe benda jednom legendom rocka koja je izbljedila kod većine glazbenih konzumenata, dok je oni mlađi gotovo i ne poznaju, a riječ je o Little Richardu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=KX5O1aLO87k[/youtube]
Little Richard je bio iskra koja je spojila Jima Jonesa i njegovog kolegu iz benda Ruperta Ortona kad su se u jednom trenutku našli pred pozornicom jednog londonskog teatra na čijoj pozornici je Little Richard tijekom 60ih mnoge zauvijek zarazio rockom, među njima i Keitha Richardsa koji je svoju istinsku inicijaciju proživio na njegovom koncertu i tom doživljaju posvetio i više od par redaka u svojoj biografiji „Life“.
Jim Jones upravo zbog toga zavrjeđuje prvi veliki plus, jer je u trenutku dok je većina scene cijedila (i još uvijek cijedi) sve znane i neznane esencije zvuka 80ih godina prošlog stoljeća, on odlučio preskočiti još dvije dekade i uskočiti u čizme najpoznatijeg i prvog rock propovjednika (jer Little Richard je uistinu propovjednik baptističke crkve, a Keith Richards je uz to u biografiji dodao zanimljivu opasku da je to u SAD-u nešto što je više vezano uz porezne olakšice, nego uz religiju op.a.) i pokušati oživjeti prvotnu snagu rocka.
Debi album „The Jim Jones Revue“ snimljen je za svega dva dana u prostoriju u kojoj je grupa održavala probe 2008. godine. I ta dva dana su bila dovoljna da Jim Jones nakon toga napravi ono što skoro svaki glazbeni producent drži profesionalnim samoubojstvom glazbenika na samom početku karijere – kompletnu snimku je brutalno gurnuo „u crveno“. Ne postoji niti jedan studijski album na svijetu koji toliko ferca kao „The Jim Jones Revue“, kakav god sound system imali, taj album će probijati kroz membrane zvučnika, a ako ga kojim slučajem odlučite slušati na slušalice… Hm, to je nešto što vam nije nimalo preporučljivo. Dalje>>