Berlin – veliko igralište za veliku djecu

Stajati u redu ispred kluba u Berlinu je skoro pa pravilo, pa sam tako čekala i u redu pred Brunnenom, a onda sam se s drugim ljudima ukrcala u teretni lift i spustivši se kat niže ušla u upravo fantastično mjesto…

Berlin - detalj iz Schöneberga (Foto: Andreja Babić)

Još za vrijeme studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu mi je moja draga prijateljica Lucija Lokin poklonila pjesmu Frane Alfirevića „Ljudi, žene i gradovi“ koja je već nakon prvog čitanja postala jedna od meni omiljenih pjesama. Često sam joj se vraćala kao utjesi, jer postavlja pitanja koja sama sebi često postavljam i nosi čežnju za ljudima koju i sama osjećam.

Putujem zbog ljudi. Nisam neki veliki svjetski putnik, ali se trudim što više biti u pokretu gonjena znat&željom za novim poznanstvima, prijateljstvima, nepoznatim ulicama, mirisima, novim saznanjima i spoznajama, te neočekivanim dogodovštinama.

Tako sam se početkom ožujka ove godine konačno otisnula u Berlin – glavni grad države u kojoj sam rođena kao dijete gastarbajtera. Berlin se u mojim mislima pojavio prije dvije godine ničim izazvan. Samo sam osjetila neopisivu želju otići u taj grad koji je za mene pune dvije godine bio poput magneta. U grad u koji je smještena radnja mog omiljenog filma  – „Nebo nad Berlinom“ Wima Wendersa.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=8lXeTSW0lW4[/youtube]

Jedini plan koji sam imala bio je posjet najvećem turističkom sajmu ITB-u, a nakon sajma kuda me već fluid grada ponese. A fluid Berlina je jedinstven. Vjerujem da će vam to reći svatko tko je bio u tom gradu, to kažu i sami stanovnici Berlina, a u njemu su između ostalih živjeli i stvarali Nick Cave i David Bowie, te brojni drugi znani i neznani umjetnici.

Da je Berlin samo knjiga ili film odnosno plod nečije mašte, sigurno bi bio kult poput „Malog princa“ ili „Vodiča za autostopere kroz galaksiju“. Ali taj grad s tom svojom nevjerojatnom poviješću i tim zapravo nezamislivim, a činjeničnim i bolesnim i, Bogu hvala, bivšim zidom – stvarno postoji! I ljudi koji u njemu žive vole ga poput bliskog prijatelja. Berlin ljudima daje slobodu i svi ti silni ljudi iz svih krajeva svijeta tom gradu udahnjuju i tkaju njegovu dušu. Da. Berlin je grad s dušom. Neopisivo širokom i dubokom. I ovo nije puka floskula. Berlin je poput velikog igrališta za odraslu djecu koja tu žive igrajući se i stvarajući.

Berlin - pogled na grad s TV tornja (Foto: Andreja Babić)

To jedinstveno igralište lijepo je promatrati s TV tornja, zaštitnog znaka grada i vrlo korisnog i oku uvijek ugodnog orijentira, u neposrednoj blizini Alexanderplatza na koji sam se uputila odmah prvi dan, kako bih što prije s 203,78 m visine vidjela cijeli grad, gledala ulice kojima ću proći i jednostavno bila na tornju kojeg je na svom solo albumu „Stadtaffe“ opjevao i moj omiljeni Pierre Biagorry aka Peter Fox, pjevač jako cijenjenog „gradskog“ 11-članog dancehall/reggae benda Seeed.

Imala sam sreće što je bilo sunčano i što je nebo nad Berlinom bilo skoro pa bez oblačka, pa sam zaista sve dijelove grada mogla vidjeti jasno kao na dlanu. Sve te kvartove koji su zapravo pravi mali gradovi, jer svaki kvart (Kreuzberg, Wedding, Neukölln itd.) ima gradonačelnika! I svaki nosi i pruža svoju posebnost. Tako je primjerice Kreuzberg pravi mali Istanbul, Neukölln je trenutno svojevrsni hype, Prenzlauerberg pak odiše nekom boemštinom. Wedding mi je bio zanimljiv već kad sam prije nekoliko godina tek prvi put čula za njega. Mislim kako je upravo ludo da se dio grada zove – vjenčanje! Dalje>>

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh
X