HBO se upustio u adaptaciju jedne od najboljih igara u povijesti i odradio vrhunski posao. Donosimo recenziju čitave sezone.
Tjedan dana nakon što je izašla i posljednja epizoda adaptacije videoigre “The Last of Us”, ta je serija po ocjenama prestigla obje ekranizacije koje su sjele na tron po prijemu i kod publike i kod kritike, “The Witcher” i “Arcane: League of Legends”. Pritom je “The Last of Us” najvjernija svom predlošku, pa su pojedine scene identične kao u igri, a druge su malo dorađene za seriju ili premještene u drugi grad, ali su po svemu ostalom iste. Osim toga, sve što je dodano i izmijenjeno u skladu je s generalnom pričom i idejom igre iz 2013., zahvaljujući tome što je idejni začetnik i režiser igre Neil Druckman jedan od scenarista serije, uz već nagrađivanog autora serije “Černobil” Craiga Mazina.
Igra je izašla prije nepunih deset godina, u lipnju 2013. u produkciji kompanija Naughty Dog i Sony Computer Entertainment, i to samo za PlayStation konzole. Perspektiva je iz trećeg lica, a lik kojeg kroz skoro čitavu igru vodimo je Joel Miller (Troy Baker), krijumčar sa zadatkom da prati tinejdžericu Ellie (Ashley Johnson) na drugi kraj post-apokaliptičnog SAD-a. Apokalipsa u igri nastupa mutacijom gljive kodriceps, koja inače postoji u prirodi, ali kao parazit napada samo kukce i člankonošce, a za ljude ima ljekovita svojstva i može se kupiti kao dodatak prehrani u kapsulama. Gljiva preuzima centralni živčani sustav svog domaćina i tako kontrolira udove bića koje je ubila te odlazi na što bolju poziciju pustiti spore. Nesumnjivo jedna od stravičnijih pojava u prirodi. Samim time, priča u igri odnosno seriji realnija je od tipičnih priča o zombijima, koje obično imaju premisu što zahtijeva oveću suspenziju nevjerice. U „The Last of Us“ gljiva koja postoji je mutirala tako da može parazitirati na ljudima.
Od Romerove „Noći živih mrtvaca“ (1968.) priče o zombijima narasle su u vlastiti žanr u kojem je bitnije kako su likovi pokušali preživjeti apokalipsu nego uvjerljivost njenog nastanka. Na kraju krajeva, Romerovi filmovi, pogotovo prvi, nisu priče o zombijima nego o ljudima, a kraj u kojem jedinog lika koji je preživio zombije ubiju ljudi definitivno ima više elemenata horora nego ijedna scena živih mrtvaca koji izlijeću iz tame.
Zahvaljujući originalnoj priči i izvrsnom, duhovitom scenariju, kao i predanoj režiji i glumi prvenstveno Bakera i Johnson, ali i ostalih, prvi dio „The Last of Us“ danas je jedna od najnagrađivanijih igara, a nabrajanje i opis svih priznanja koja je dobila zauzelo bi tekst za sebe.
Bez obzira na uspjeh igre, adaptacija ne bi bila toliko uspješna da u naslovnoj ulozi nije Pedro Pascal. Utjelovio je protagonista igre Joela, koji na samom početku priče ostaje bez kćeri Sare (Nico Parker) te se tako od običnog čovjeka, samohranog oca, preobraćuje u opakog i nasilnog krijumčara. Radnja počinje na dan kada započinje pandemijska pošast gljive, i to na Joelov rođendan, da bismo preskočili 20 godina pada civilizacije i došli u postapokaliptični svijet koji poznajemo i iz igre. Ljudsko društvo je propalo, gradovi su obrasli zelenilom, a oaze zajednica nalaze se u zonama karantene kojima upravlja militantna vlada FEDRA (Federal Disaster Response Agency), koja je u stalnom sukobu ne samo sa zaraženima, nego i s pokretom otpora koji se nazivaju Fireflies (“krijesnice”). Njihov moto „when you’re lost in the dark, look for the light“ (“kad ste izgubljeni u mraku, potražite svjetlo”) nalazi se u nazivu prve i posljednje epizode serije te joj tako daje okvir za postapokaliptične teme, ali i postavlja temelje za ono što je ustvari srž ove serije: traženje ljudskosti u najmračnijim vremenima.
Joel je i nakon vremenskog skoka praktički ostao isti (malo je posijedio), ali po njegovoj zatvorenosti možemo pretpostaviti da se u tih 20 godina nije suočio s traumom gubitka djeteta. To je jasno oslikano u njegovom odnosu s (platnoskom?) partnericom Theresom “Tess” Servopoulos (genijalna Ana Torv), prema kojoj je zaštitnički nastrojen, ali s primjetnom emocionalnom distancom.
Spletom okolnosti, Tess i Joel dobivaju zadatak pratiti Ellie (Bella Ramsey) na drugi kraj SAD-a, što prvo odbiju jer ne krijumčare ljude, ali na kraju ipak popuste, ponukani prijetnjama koje im upućuje jedna od vođa Firefliesa Marelene (Merle Dandridge, koja istu ulogu ima i u igri). Joel, Tess i Ellie na svom putu prolaze kroz razrušene gradove i susreću sporedne likove koji se pojavljuju i u igri, ali su na ovaj ili onaj način izmijenjeni. Na sličan način, pojedini glumci koji se pojavljuju u igri svoje uloge ne repriziraju, nego glume druge likove (npr. Johnson glumi Ellienu majku, Baker glumi jednog od preživjelih u zajednici koju srećemo u osmoj epizodi), a zanimljivo je da su isti glumci odigrali tzv. „klikere“, zaražene koji nakon godina zaraze gube percepciju vidom i orijentiraju se u prostoru eholokacijom, slično kao šišmiši u stvarnom svijetu. Jedno od najvećih iznenađenja bilo je pojavljivanje glumice Elaine Miles u ulozi Florence, koja je domaćoj publici moguće poznata po svojoj ulozi Marilyn u „Životu na sjeveru“, a epizodu „The Last of Us“ u kojoj se pojavljuje režirala je odlična bosanskohercegovačka redateljica Jasmila Žbanić („Quo vadis, Aida?“).
Na početku pojedinih epizoda dodane su kratke scene kojih u igri nema. To vrijedi i za prvu epizodu, pa je odmah na početku došlo do subverzije očekivanja brojnih obožavatelja igre, no to se nije dogodilo kao nešto negativno, nego je došlo kao osvježenje koje je produbilo poznatu priču. Pritom je moj unutarnji lingvist skakutao od sreće kad je čuo indonezijski uvod druge epizode, u kojem znanstvenica Ratna Pertiwi (Christine Hakim), shvativši da je kodriceps mutirao tako da može prijeći na ljude, tupa pogleda sugerira jedino moguće riješenje: „Bombardirajte ovaj grad i sve ljude u njemu.“ – prije nego zatraži da je puste da bude sa svojom obitelji. Tako jedna od sablaznijih scena u ovoj seriji nema ni naražene ni „klikere“ ni „bloatere“ (koji su zaraženi više godina i prekriveni tkivom gljive), nego se jeza kreira kroz lik žene koja temeljem svoje stručnosti predviđa kraj.
Nisu sve promjene naišle na odobravanje. Najveća buka podigla se oko flashbacka u trećoj epizodi „Long, Long Time“ koja prati ljubavnu priču o Billu (Nick Offerman) i Franku (Murray Bartlett). Iako je i u igri Billova homoseksualnost natuknuta, u seriji je u detaljno razrađena i dolazi kao tračak ljudskosti i pozitive u zaista mračnom svijetu iz kojeg, čini se, nema izlaza. Epizoda je izazvala i negativne reakcije, posebice kod recenzenata koji naginju prema desnici, ali radi se o iznimno pažljivo izrađenom televizijskom proizvodu kakav je dugo nedostajao u prikazu LGBT+ ljubavi na ekranu. Obično takve priče nisu samo o ljubavnom paru, nego i o konfliktu koji imaju sa svijetom, a onda se toplina odnosno težina odnosa pomiče u drugi plan. Stoga su autori „The Last of Us“ Druckman i Mazin odlučili iskoristiti izolaciju koja je preduvjet za preživljavanje u svijetu nakon kodricepsa kako bi prikazali kako se lijepo i nježno mogu voljeti dva muškarca. Offerman je nadmašio sam sebe i izašao iz stereotipnih uloga muškarčina kakve su ga pratile još od „Parks and Recreation“, a nesumnjivo će pokupiti (a ono barem nominacije za) brojne nagrade.
Ta epizoda doprinijela je još jednom društvenom fenomenu proizašlom iz ove serije: popularizaciji muzike. Pjesma po kojoj se epizoda zove „Long, Long Time“ Linde Ronstadt dobila je milijune novih pregleda pa je broj njezinih streamova porastao za 4900%, o čemu smo pisali na našem portalu. I u sedmoj epizodi, koja je također flashback u odnosu na radnju serije, a koja je ustvari adaptacija istoimene ekspanzije igre (tj. DLC-a) „Left Behind“, saznajemo više o Ellie, a u soundtracku se pojavljuju hitovi kultnih bendova poput Pearl Jama ili A-HA.
Kako je i igra bila apsolutni hit u vremenu kad je izašla, ne iznenađuje što je ova serija iza sebe ostavila golem društveni odjek, ne samo u žanru priča o zombijima ili postapokaliptičnom SF-u, nego i u drugim aspektima, poput spomenute muzike ili progovaranja o pitanjima vlasti i otpora, LGBT+ ljubavi i alternativnih oblika društvene organizacije. U međuvremenu je potvrđeno da serija dobiva drugu sezonu, a igra se napokon, nakon deset godina, krajem ovog mjeseca pojavljuje u verziji za PC (na Steamu se već može naručiti u pretprodaji). Priča je zaokružena, dijalozi su uvjerljivi, likovi su vrhunski odigrani, a Druckman i Mazin bi mogli u svoje kolekcije dodati bar još pokoji kipić.
Ocjena: 10/10
(HBO, 2023.)
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
