Drito smo na polovici godine glazbene 2013. koja je, nakon plebejski siromašne 2011. , poslovično zgodne 2012., ponudila u najmanju ruku slatke brige za ‘decembarske liste’ najboljih ovogodišnjih ploča. ‘Trouble Will Find Me’, šesti studijski album The Nationala možda nije najbolja ploča proizašla iz ove renesansne 2013. ali je svakako najpametnija.
Pred ploču, The National se morao konfrontirati s nekoliko stvari. “High Violet” nije samo THE ALBUM kojim je Berninger zacementirao kritičko priznanje, razvalio Metacritic ili penetrirao u britanske top liste. “High Violet” je album kojim se The National oprostio od relativne anonimnosti intimnijih koncertnih prostora i postao bend koji otvara festivale. Ono što je čitavu priču učinilo kompliciranijom jest i to da “High Violet” nije rađen s namjerom da stvori takav efekt kao što je to, recimo, bio slučaj s “Only By The Night” pločom KOL-a.
Ne, produkciju istog albuma slagao je bend međusobno uz asistenciju Petera Katisa koji je bio “mali od produkcije” i na dva prethodna albuma. Živjelo se skromno, živjelo se malo.
Danas, popis producenata i suradnika duži je nego tracklista; od Sharon Van Etten, Sufjana Stevensa do Annie Clark. Back in the days, mixalo se u vlastitom studiju u Brooklynu i nije se bolovalo od diva sindroma. Shodno tome, “Trouble Will Find Me” morao se odraditi vrlo promućurno kako bi se zadovoljila stara jezgra fanova ali i prigrlila ova nova, koja kupuje merchandise i festivalske ulaznice, a koja je isto tako The National prvi put čula prošle godine na turneji. Zvuk je morao ostati bez ekvivalenta na sceni, a istovremeno postojao je i imperativ da se zadrži kompletna autonomija i kredibilitet. Ne zanemarujući noćni ambijent i paranoičnu atmosferu, The National je sebi omogućio pristup u mainstream, potpuno netaknuti od histerije kroničnih plačipički koje sada sa širolikim pukom dijele svoj “hidden gem”.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=N527oBKIPMc[/youtube]
I to nije puki proizvod slučaja. “Trouble Will Find Me” je genijalno ukrštena paleta ideja koja daje savršen osjećaj reda i ritma iz kompletnog kaosa, a Berninger je na istoj konačno uzgojio muda. I dok smo na “High Violetu” slušali paranoičnog i kenjkavog Berningera, danas je isti više rezigniran nego hipersenzibilan, što vam nakon pet albuma njegovih privatnih sevdalinki dođe kao mrzla piva. “Demons” je potpuno drukčiji diskurs. To je neki novi, za milijun puta uzbudljiviji reljef, doduše, sa identičnom mračnom estetikom i utegom vlastitog integriteta, ali zaokret ako ništa, a ono, u literarnoj filozofiji glavnog tekstopisca. Berninger u tom zaokretu poručuje da demoni čekaju ma gdje krenuli. Trouble Will Find Him.
U međuvremenu, stupovi singla su gloomy, “osiromašeni” Portishead sintesajzerima, minimalistički, aranžman je kohezivniji no ikad, slojevit, i najbitnije – ne naslanja se isključivo na Berningerovu poetičnost, kao i njegov blizanac “I Need My Girl” na drugoj polovici albuma. Ili uzmi primjer “Sea Of Love” koja je in flagranti dokaz kako je Berninger kao poeta lijepo ostario. Ne kao Morrisey, ali lijepo.
Suma sumarum, iako naslov ploče sugerira drukčije, The National je uspješno eskivirao sve probleme. Nije se suočio s kiksom Editorsa ili Interpola koji su obećavali, pokušavali, kenjali i na kraju umrli u vlastitoj dosadi pod tužnim bas pedalama. Kao što sam napomenuo u uvodu, uzevši u obzir kontekst i obrazac pod kojim se LP morao roditi, ovo je vrlo vjerojatno najpametniji porod. Planiran, željeno dijete, rođeno u braku. Moglo bi se reći da su prethodni albumi, nekad sinsinatiškog, danas bruklinškog kvinteta brzo dogorjeli, dok “Trouble Will Find Me” namjerava tinjati još neko vrijeme.
Ocjena: 7/10
(4AD, 2013.)