Uživancija je pratiti putanju The Smilea koji se u kratkom roku otarasio epiteta ‘side project’ i prometnuo u atipičnu supergrupu koja jaše naizgled beskonačni val kreativnosti.
„I can go anywhere that I want“ stih je koji najbolje sumira rad supergrupe The Smile koju čine Thom Yorke, Johnny Greenwood i Tom Skinner. U toj maniri nastajao je i novi album „Wall Of Eyes“ koji nudi novu dozu eklektičnih pjesama nesputanih stilskim ograničenjima. Pritom ne očekujte radikalnu promjenu zvuka kakva je svojstvena Radioheadu, matičnom bendu Yorkea i Greenwooda, koji je poznat po drastičnim stilskim oscilacijama. „Wall Of Eyes“ umjesto toga nastavlja graditi sonični krajolik na temeljima koje je postavio „A Light For Attracting Attention“, no to ne znači da je novi album išta manje uzbudljiv. Dapače, kolekcija od osam novih pjesama, u kojoj najkraća broji nešto više od četiri i pol minute, manifestira inovativno testiranje krajnjih granica power trija koji katkad zvuči kao da ima više od šest ruku.
Očekivano, pjesme su slojevite i zahtijevaju višekratno slušanje kako bismo otpakirali sve što nude i tako posložili prvi dojam. Za razliku od debitantskog albuma, „Wall Of Eyes“ je koncizniji kao cjelina iz čega se može zaključiti kako je bend kroz iskustvo protekle turneje odabrao smjer djelovanja u kojem se najbolje osjeća. To je u nedavnom intervjuu za NME potvrdio i bubnjar Tom Skinner: „Povjerenje između nas je razvijeno u posljednjih pet godina i puno smo svirali zajedno. Prva turneja je stvarno učvrstila kemiju koja je već bila prisutna, ali sviranje uživo svake večeri samo je to podiglo na višu razinu.“
Pojava The Smilea na sceni izazvala je upitnike iznad glava dijela obožavatelja, a ta se zbunjenost samo pojačala po izlasku prvog albuma zbog kojeg su se neki pitali zašto tada nove pjesme nisu objavljene pod imenom Radioheada. Tko god je malo dublje zagrebao u estetiku benda sigurno je u njihovom ponašanju i glazbi osjetio dašak slobode i rasterećenosti. Yorke i Greenwood u Smileu su pronašli sigurno utočište lišeno velikih očekivanja i pritiska koji su poput utega pratili njihov rad u Radioheadu. U novoj konstelaciji Skinner se prometnuo u ključan faktor dinamike The Smilea zahvaljujući iskustvu sviranja u bendovima kao što su Sons Of Kemet. U toj dinamici Skinner nije samo puka ritam sekcija već pozadinska sila koja suptilnim pristupom daje novu dimenziju muzikalnosti benda. Sva trojica međusobno si ostavljaju dovoljno prostora za djelovanje čime međusobna preklapanja pretvaraju u dojmljive trenutke pjesama.
„Wall Of Eyes“ otvara istoimena pjesma koja standardne osjećaje iz Yorkeova kataloga emocija kao što su tjeskoba i otuđenost pakira u pitki akustični broj čiju mirnoću narušavaju uplivi orkestra koji pojačava nelagodu. Zavodljivu „Teleharmonic“, koja se nakratko mogla čuti u finalnoj epizodi serije „Peaky Blinders”, nosi diskretni funky ritam dok će u „Read The Room“ uživati ljubitelji Greenwoodova stila sviranja gitare kojeg album nudi napretek. „Under Our Pillows“, čiji uvodni riff neodoljivo podsjeća na riff iz „Thin Thing“ s prvog albuma, u drugoj se polovici razvija u ambijentalan komad koji nas poput soundtracka nekog znanstvenofantastičnog filma odvlači u tamna prostranstva.
Novi album skriva lijepu poveznicu sa Zagrebom i Hrvatskom. Naime, pjesma „Friend Of A Friend“ napisana je upravo u Zagrebu na dan koncerta te je na početku bisa premijerno i odsvirana tu večer. Ono što taj kuriozitet čini još slađim je činjenica da se radi o jednoj od najljepših pjesama na albumu, melankoličnoj piano baladi koja potpuno zaokuplja pažnju zahvaljujući bubnjarskom jazzy ritmu, raskošnim orkestralnim aranžmanima i promjenama tempa. Yorke je inspiraciju za pjesmu pronašao u scenama iz korona lockdowna za vrijeme kojeg su stanari talijanskih gradova zajedno pjevali na balkonima. Yorke te scene sumorno postavlja u korelaciju s elitom koja je masno zaradila u tom periodu: „All of that money, where did it go?/In somebody’s pocket, a friend of a friend.“
Atmosferična „I Quit“ svoju ljepotu iskazuje kroz echo efekt na gitari i lepršavo Skinnerovo bubnjanje te služi kao priprema za vrhunac albuma, pjesmu koja je još ljetos objavljena kao singl i koja je u međuvremenu postala fenomen. „Bending Hectic“ osmominutna je filmska sekvenca u slowmotionu. Yorke nas kroz stihove smješta u kabriolet iz 60ih kojim se vozimo talijanskim planinskim područjem, a sanjivu atmosferu stvara morriconeovska gitara koja nas uljuljka prije nadolazeće zle kobi u kojoj će se protagonist iz prkosa namjerno sunovratiti autom niz liticu. Eksplozija distorziranih gitara u šestoj minuti pjesme simbolizira trenutak dodira s tlom u kojem dijelovi raspadajućeg auta lete oko nas, potičući intenzivne slike u mislima. Slikovitost i emocije koje su momci stvorili na instrumentima čini „Bending Hectic“ ne samo najboljom pjesmom koju je The Smile dosad objavio nego i jednom od najboljih u njihovim karijerama.
Uživancija je pratiti putanju The Smilea koji se u kratkom roku otarasio epiteta „side project“ i prometnuo u atipičnu supergrupu koja jaše naizgled beskonačni val kreativnosti. Pjesme s „Wall Of Eyes“ kvalitetom mogu stajati uz najbolje trenutke albuma kao što je „In Rainbows“, a to je pokazatelj u kakvoj formi je ovaj slobodni trio koji je postao sinonim za dobitnu kombinaciju. Više nema nikakve dileme, The Smile je jedan od najuzbudljivijih bendova današnjice.
Ocjena: 9/10
(XL Recordings, 2024.)