Zdenka Kovačiček ‘Konstatacija jedne mačke’ – mačka s kojom nema šale

Zdenka Kovačiček u svom osmom desetljeću i dalje postiže ono nemoguće za brojne, čak i daleko mlađe aktere hrvatske scene, a to je izuzetna prilagodljivosti uz istovremeno jasno odašiljanje signala one poznate sintagme ‘biti svoja’.

Zdenka Kovačiček ‘Konstatacija jedne mačke’

Ne znam što bi bilo koja mačka mogla konstatirati, a da nama ljudima to vjerno prenese. No mi ljudi smo odavno konstatirali da „mačke imaju devet života“, a od starog Egipta pa do danas još uvijek nismo sigurni tko je gospodar, a tko sluga u dugoj simbiozi zajedničkog suživota mački i ljudi. U tom tonu vječite nedokučivosti s ‘devet života’ lako bi se mogla doživjeti karijera Zdenke Kovačiček. Ona u svom osmom desetljeću i dalje postiže ono nemoguće za brojne, čak i daleko mlađe aktere hrvatske scene, a to je izuzetna prilagodljivosti uz istovremeno jasno odašiljanje signala one poznate sintagme „biti svoja“.

Koliko njih je počelo karijere kao teen senzacija i u međuvremenu iste ugasili? Mnogi, ali ne i Kovačiček koja je početkom 1957. zajedno s Nadom Žitnik osnovala Duo Hani, dakle u dobi kad je imala 13 godina. Iz šlager tinejdžerice početkom sedamdesetih se sa zagrebačkim rock bendom Nirvana na ljubljanskom Boom festivalu s već odavno legendarnom furioznom skladbom “Klik tema br. 1” nametnula kao krik jugoslavenske hippie generacije i ovdašnje utjelovljenje vokala Janis Joplin.

Treba li nešto kazati o, za to vrijeme provokativno-skandaloznim funk postulatima? Poslušajte samo njenu „Frku“ s istoimenog albuma iz 1984. godine, istu onu pjesmu koja je elektro dvojac Nipplepeople u drugoj polovici prošlog desetljeća etablirao u broj jedan regionalnu party senzaciju. Što tek reći o avangardnim eksperimentalnim koracima na polju elektroničke glazbe u bivšoj državi, ako se uzme u obzir da je 1978. kad je ta glazba bila u svojim začetcima, globalno gledano ona otpjevala „Electru“ Igora Savina, pjesmu na koju je četrdeset godina kasnije ‘odvalio’ Karl Lagerfeld odabravši je za zatvaranje Chanelove revije na Pariškom tjednu mode 2017. godine.

Isto tako bi se moglo reći i za jazz i blues iz kasnijih faza, a ne treba se zaboraviti i njen zvjezdani status u tadašnjem Sovjetskom savezu i općenito Istočnom bloku koji ju je slavio kao neprikosnovenu pjevačicu zahvaljujući „The Violin Songu“. I last but not least, teatar. „Gubec beg“ utkan je u našu kolektivnu svijest, ali je ogromna nepravda što to nije i rock opera „Grička vještica“ (Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska) u kojoj je Zdenka igrala i pjevala tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća s tadašnjom YU jazz rock selekcijom.

S predstavom “Priča o Janis” 2008. je obilježila 50 godina karijere, ali autor ovih redaka drži da je napravila daleko više od toga. Naime, Kovačiček kao da je transcedentno oživjela Janis i dala joj godine i iskustvo koje prerano preminula američka rock legenda nikad nije doživjela. A to su rijetki trenuci i na globalnoj skali, a kamo li u jednom skučenom kulturnom prostoru poput našeg.

I sad, iako je last but not least u ovom tekstu prošao, ima još nešto. Njen dijamantni pir, tj. proslava 60 godina karijere u Lisinskom 2017. tada nije bio njen izdvojeni koncertni nastup nakon dugo-dugo vremena, već upravo suprotno, bila je to ‘samo’ kruna u nizu klupskih nastupa koje je često održavala po gradskim rock klubovima, gdje je potpuno neobično za domaće prilike privlačila mladu publiku. Od ‘stare garde’ takvu klupsku renesansu proživljavao je pored nje još jedino Stjepan ‘Jimmy’ Stanić. A kad se već i njega dotičem, treba reći da su upravo on i, sada, Zdenka nakon što je cijeli svijet prethodnu 2020. proveo u karanteni, objavili albume.

„Konstatacija jedne mačke“ jednostavno ne može bez ovakvog velikog uvoda. Sve navedeno potvrđuje tezu o ‘elastičnosti’ i ‘devet života’ kad je i ovaj album u pitanju, jer, ruku na srce, očekivao sam možda ‘šlageristiku’ i neki vapaj za boljim prošlim vremenima, a ne album u kojem mjestimično odzvanja moderni R&B u kojem kao da je Zdenka bez teškoća zaigrala na kartu kojom jedna Dua Lipa suvereno osvaja današnji svijet.

No to je samo dio kolopleta u kojem konceptualno ne strše ni suradnje iz tri žanrovski podijeljena smjera, one s Mirelom Priselac Remi, Davorom Gopcem i Matijeom Cvekom. Tako da ‘Žena za sva vremena’ ponosno može u svoj CV upisati i uspješno svladane dvadesete godine 21. stoljeća, jer ovaj album upravo tako i zvuči.

Otvara ga „Stare fore“, plesni organski funky R&B čiji stih „Opet sam u staroj frci“ više zvuči kao da je Zdenka opet u trci i to na njenom čelu. Naslovna „Konstatacija jedne mačke“ donosi moderni revijalni big band otklon, a potom „Nova ja“ tvrdim sporim funkom kao da šeće nekim zamišljenim Harlemom, tj. jedino hrvatski tekst pjesmu izmješta izvan tih okvira, a nešto potom i nepotrebno napadan gitarski solo, ali bit će da se ni prateći instrumetalisti teško mogu skulirati kraj Zdenke energije.

Posljednji singl „Jaka“ šarmanto razvlači blues u kojem je neočekivano i Gobac propjevao na način na koji ga dosad nismo imali previše prilike čuti. Naime navikli smo se na njegov mangupski pristup u svakoj vokalnoj suradnji, ali izgleda da postoji netko pred kim nema zezancije. Nakon Gopca na red dolazi suradnja s Matijom Cvekom kojeg vole u „A strani“. Nekako se upravo kroz tu pjesmu osjeti koliko je inferioran taj neki hrvatski estradni štih koji se gura preko svake mjere u domaći radijski eter. Naime, ta pjesma „Tvoje usne“ zvuči uistinu najslabije, gotovo bi je se moglo nazvati beskrvnom da u njoj Zdenka ne pjeva. Dakle u nekim širim okvirima „Tvoje usne“ nije nikakav adut, ali obzirom na dugogodišnju hipnozu estradnim mrtvilom na većini radijskih valova, još bi upravo ova pjesma moglo biti i radijski hit u našem eteru.

Nakon nje „Hoćeš li se sa mnom“ zvuči ‘razbijački’, poput verbalne provokacije neke ulične bande. S pjesmom „Kost“, belushijevskim blues otkivkom koji stvarno ‘udara u kost’ čini ujedno svojevrsni diptih i na sreću nudi nadu da se nešto poput „Tvoje usne“ neće ponoviti. „Pozitivan primjerak“ s Remi dolazi kao potpuna potvrda toga – groove shuffle kojeg bi se lako moglo pripisati i Elementalu. O duhu (i ritmu) albuma dovoljno govori ta da prva balada „Nisam dobra sa zbogom“ dolazi tek deveta po redu. Možda se produkcijski upravo na toj pjesmi moglo više poigrati kako bi se dobio neo-noir pristup kakav ima jedna Lana Del Rey ili Kovacs, i to bi bio pun pogodak, jer upravo ima sve elemente za to, posebno kad se sluša Zdenkinka vokalna interpretacija.

Iz bluesa „Jutarnja frke“ možda više decentno progovara poveznica sa „Ženom za sva vremena“, nego s „Frkom“, a svako se ne može izbjeći pohvala živopisnog i životnog teksta – kad Zdenka pjeva da joj nije ni do ničega, jednostavno joj ne možete ne povjerovati. Iz „Jutarnje frke“ decentno izvlači „Adut“ uz afro-kubanski ritam, dok kraj pripada jedinoj pjesmi otpjevanoj na engleskom jeziku koju je najbolje opisati kao teatralnom himnom ljubavi – onoj iz koje progovara hippie duh pjevačice koja je nekad vrištala “Klik temu br. 1”.

„Love, Love, Love“ je mjesto gdje se na Zdenkin način susreću Janis Joplin i mjuzikl „Kosa“ u beatlesovskoj maniri nedvosmislene ode ljubavi. Upravo nečega, možda i jedinog, što ovaj album uveže na kraju u rijetko divno odmjeren i promišljen glazbeni buket iz kojeg progovaraju iskustvo i što je najvažnije – pjesme.

Možda za kraj treba ponuditi još jedno pojašnjenje oko naslova. Naime, u vremenima prve polovice XX stoljeća, kad je jazz bio jednako progresivan, moderan i popularan, a rock and roll još uvijek nerođen, muzičari su u slengu nazivani „cats“, odnosno „mačke“, prvenstveno zbog noćnog načina života, ali je s vremenom to značenje preraslo u ono što bi danas nazvali „kužer“, tj. onaj tko „kuži“, tko razumije glazbu. Samim time nadimak „cat“ nije mogao dobiti svatko. A onaj tko ga je zaslužio bio je garancija da s njim nema šale i da nikad neće podbaciti. U tom svjetlu, Zdenka Kovačiček je upravo ta vrsta „mačke“ i jedina konstatacija je da nema te frke u kojoj se ona neće dočekati na noge. Uz to vas ogrebe i kad je nacrtana. Ovaj album je živi dokaz.

Ocjena: 8/10

(Dancing Bear, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X