The Velvet Underground ’45th Anniversary Super Deluxe Edition’ – Kamen temeljac indie rocka

Nakon The Velvet Underground & Nico, te White Light/White Heat i treći je album The Velvet Underground dobio svoje posebno izdanje povodom 45. godišnjice objavljivanja. I to kakvo izdanje!

The Velvet Underground '45th Anniversary Super Deluxe Edition'
The Velvet Underground ’45th Anniversary Super Deluxe Edition’

Na šest diskova Super Deluxe izdanja nalaze se tri različita miksa albuma (mono, stereo i closet mix, od kojih je posljednji djelo samoga Lou Reeda, a naziv je dobio prema izjavi Sterlinga Morrisona da zvuči kao da je sniman u ormaru), disk sa dodatnim pjesmama koje su trebale tvoriti sljedeći, nikad snimljeni album benda, no mnoge pjesme su našle put do solo albuma Loua Reeda i kasnijih arhivskih kompilacija iz sredine osamdesetih. Posljednja dva diska donose žive snimke sa nastupa u klubu Matrix u San Franciscu i najviše privlače pozornost obožavatelja, jer je riječ o velikim dijelom dosad neobjavljenom materijalu.

Treći album nije sazdan od svevremenskih rock and roll klasika kao “The Velvet Underground & Nico”, a nije ni ludo čudan kao “White Light/White Heat”. Bend je napustio eksperimente zvučnog terorizma s prethodna dva albuma, što je Johna Calea natjeralo da ih ostavi, a Loua Reeda da stvori proto-indie rock album, besprijekorno pitak i sasvim savršen. Ako je bila riječ o pokušaju da se dopre do šire publike, taj je pokušaj grozomorno propao, jer album se prodavao još i slabije od dva prethodnika. Ali 45 godina kasnije, potpuno je jasno da je riječ o remek-djelu s utjecajem na glazbu gotovo jednakim onome slavne „Banane“.

Od tihog i sanjivog uvoda s „Candy Says“, preko mid-tempo rocka tadašnjeg singla „What Goes On“ i elegičnih „Pale Blue Eyes“ i poremećenog gospela „Jesus“, do vrhunca albuma sa eksplozivnom „Beginning To See The Light“ i doslovce oslobađajućom „I’m Set Free“, te završetkom sa eksperimentalnom i zbunjujućom „The Murder Mystery“ i nevinim glasom Mo Tucker na „After Hours“, The Velvet Underground su stvorili najujednačeniji album karijere.

I žive snimke iz Matrixa daju naslutiti da su 1969. Velveti pokušavali uhvatiti posljednju šansu za dopiranje publici. Čak i 36 minuta dugačka verzija „Sister Ray“ odsvirana je puno sporije i manje divljački od studijske verzije ili one žive objavljene na prošlogodišnjem izdanju “White Light/White Heat”. No, navelike zaslužen komercijalni uspjeh je tada izostao, dok se danas sve riječi pohvale čine suvišnima, jer je i najvećem Filistejcu danas već valjda sasvim jasno o kakvom je temeljnom kamenu rock povijesti riječ.

Kad god razmišljam o ovome bendu sjetim se što je jednom njihov superfan Mario Kovač jednom izjavio. Rekao je da, kada bi bio prisiljen birati hoće li do kraja života slušati svu glazbu ikad snimljenu osim The Velvet Underground, ili samo njih bez ijedne druge pjesme, odabrao bi Velvete. Nakon preslušavanja i ovoga reizdanja, još jednom moram priznati kako ne bi bila riječ o ludoj odluci.

Ocjena: 10/10

(Universal / Polydor, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X