Predstojeći koncert Rogera Watersa u zagrebačkoj Areni dobar je razlog za prisjećanje na kolosalni filmski uradak redatelja Alana Parkera.

Nema boljeg trenutka za domaće prilike za osvrt na jedan od najboljih glazbenih filmova svih vremena. Roger Waters će večeras u zagrebačkoj Areni nakon trideset godina od nastajanja albuma i kasnije koncepta ‘The Wall’ kroz gigantsku predstavu ocrtati problem otuđivanja pojedinca i dokazati kako je ‘Zid’ vječno djelo koje je nadišlo vrijeme nastanka i dobilo dimenziju univerzalnog klasika.
Iako je album snimio s tada matičnom grupom Pink Floyd, to je bio njegov projekt, njegova priča i njegova mentalna nutrina koju je kroz kolosalni i nikad do tada viđen i osmišljeni live show ispričao. Nakon toga je podigao zid oko sebe i odlazak iz grupe bilo je samo pitanje vremena. U međuvremenu se u priču umiješao još jedan frik koji je odlučio ‘The Wall’ oslikati u jednoj drugoj dimenziji. Bio je to Alan Parker redatelj i obožavatelj grupe. Lucidni karakter i čovjek koji je kao redatelj do tada mnogima stao na žulj. Filmom „Ponoćni ekspres“ uzburkao je 1978. tursku javnost zbog portretiranja turskog policijskog aparata kao brutalnog i korumpiranog (slično je 1988. reagirao i dio američkog Juga kojem se nije svidjelo kako je obradio rasno pitanje u filmu „Mississippi Burning“, što se dogodilo nakon ‘The Walla’).
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Pr-JoqFVC5E[/youtube]
Uglavnom Parker je bio oduševljen „Zidom“ i snimanje filma je postala njegova opsesija kojom je zarazio i samog Rogera Watersa. Odbacio je ideju da samo snima koncerte grupe uz alibi da je to, pored toga što je teško na celuloidu postići isti efekt, u neku ruku puno površnije od onoga što je on htio napraviti, a ustvari htio je portretirati Watersovu psihu.
Iako je bila riječ o velikom bendu koji se probio u mainstream vode po tiražama, zanimljivo je da EMI nije htio stati iza snimanja filma, pa je Parker kojeg je počela mučiti vlastita opsesija iznebuha na jednom sastanku u diskografskoj kući rekao kako će on sam producirati film. Ustvari je preko ilustratora i animatora Geralda Scarfea (koji potpisuje sve animirane dijelove u filmu) angažirao kinematografa Michaela Seresina i zajedno s Watersom krenuo u izradu scenarija i cijele projektne dokumentacije kako bi privukli investitore. Tako da je to još jedan primjer iz povijesti kako se i pored toga što su potpisani ugovori s velikim kućama, već dokazana imena nekad moraju okrenuti nezavisnoj produkciji kako bi napravili nešto što će kasnije svi proglasiti remek djelom. >>