Predstojeći koncert Rogera Watersa u zagrebačkoj Areni dobar je razlog za prisjećanje na kolosalni filmski uradak redatelja Alana Parkera.
Isprva je sam Waters trebao glumiti Pinka, odnosno glavnog lika filma, no Parker je rješenje pronašao u mladom pankeru Bobu Geldofu – problematičnom karakteru koji se uklapao u njegovu viziju. Priča Pinka u filmu se u mnogočemu podudara s Watersovom biografijom. I Waters je kao i njegov lik bio traumatizirani dječak čiji otac je poginuo u Drugom svjetskom ratu, također je imao problema u školi zbog svoje naravi (u filmu mladog Pinka ismijava profesor u školi zbog pisanja poezije).
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=iXgxemYiXQ4[/youtube]
Pinkova majka je žena koja je prema sinu usmjerila svu svoju pažnju, a iz toga se da naslutiti kako je i Waters odrastao u sličnim okolnostima. Pink poput Watersa postaje rock zvijezda, i jedan i drugi se zatvaraju u sebe i dobivaju viziju „Zida“. Pinku se to u filmu dogodilo pod utjecajem droge, i naravno njegova vizija stapanja masovnih rock koncerata s kultom ličnosti koja podsjeća na neki vanvremenski nacizam je sigurno ono što Waters nikada nije učinio javno, ali je kroz taj avatar zajedno s Parkerom dobio odskočnu dasku kako bi vrlo plastično povukao određene paralele kad je u pitanju snaga „masovne hipnoze“ koju posjeduju rock zvijezde.
Kroz pomućenu svijest Pinka, oslikano je i mentalno rastrojstvo Syda Barretta, čija sudbina je ostavila neizbrisiv trag kod svih članova Pink Floyda. Scena u kojoj Pink brije obrve i sve dlake sa svog tijela, se u povijesti grupe i dogodila. Naime Syd je tako „uređen“ posjetio kolege u studiju kada su 1975. snimali album „Wish You Were Here“.
U tom filmskom ogoljivanju karaktera rocka zvijezde, Alan Parker je kao redatelj otišao najdalje u portretiranju nutrine osobe koju je proždro show business. I danas je teško pronaći film koji je al pari njegovu ostvarenju.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=_wytyo12bUk[/youtube]
Film je premijerno prikazan 1982. na filmskom festivalu u Cannesu izvan konkurencije, nakon čega ga je i kritika i publika objeručke prihvatila, pogotovo što je za projekciju pripremljen snažan razglas koji je dopremljen u dva kamiona, kako bi gledatelji bili doslovce izbačeni iz sjedala snagom i kvalitetom zvuka. No pravi uspjeh dogodio se u Americi kad je film krenuo u masovnu distribuciju. Dospio je na treće mjesto po gledanosti iza „E.T.“-a i „Oficira i dženlmena“, a zaradio je tada izvanrednih 22 milijuna dolara prije nego se prestao prikazivati 1983. godine.
“The Wall” i dan danas pogađa točno tamo gdje treba. Aktualan je kao i istoimeni album Pink Floyda. Posebno očarava sprega i izvrsno nadopunjavanje igranih i Scarfeovih animiranih dijelova koji svaki put dočaraju ono za što se isprva misli da se ne može dočarati. >>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
