Izdano u rujnu 2023., novo izdanje albuma ‘Who’s Next’ dolazi u minimalno osam različitih formata od kojih najviše nudi onaj najskuplji, ‘čudovišni’ box set s 10 CD-ova, 1 BluRay discom i žličicom Vegete.
Zamislite sljedeće: igrate rock kviz i susretnete se s pitanjem – tko je autor sljedećih, vjerom inspiriranih stihova:
„Sa zadovoljstvom ću izgubiti sebe da te nađem,
Sa zadovoljstvom ću ostaviti sve što imam
Da te nađem, sa zadovoljstvom propatit ću kroz bilo što…”
Ponuđeni odgovori su: a) Zlatko Dalić, b) Blanka Vlašić c) Marin Ivanović – Stoka d) proslavljeni svjetski rock muzičar, poznat po izvrsnim pjesmama, jednako kao i po razbijanju instrumenata na sceni, tučnjavama i pijančevanju.
Autor ovih stihova je Pete Townshend, mladić koji je sredinom 1971. navršio 26, i već tad je sa sastavom The Who prošao kroz sito i rešeto vlastitih muzičkih ambicija, želja publike, svojih intimnih dilema, nerazumijevanja drugih. Iako su stihovi ambivalentni te mogu biti usmjereni i prema voljenoj osobi i Bogu, Townshend je u intervjuima govorio kako je stihove pisao nadahnut učenjem Meher Babe, indijskog mistika koji je inspirirao i Peteovog kolegu, zaboravljenog asa grupa The Small Faces i The Faces Ronnieja Lanea, kao i hit Bobbyja McFerrina “Don’t Worry, Be Happy”.
No, na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete Townshenovo stanje uma je bilo sve, samo ne “Don’t Worry, Be Happy”. Nakon uspješne rock opere “Tommy” (1969.), koja se bavila idolatrijom, pop-kulturom i lažnim sjajem popularnosti, i nakon što je Tho Who izdao sjajan album “Live At Leeds” (1970.) koji je dekonstruirao zvuk električnog bluesa, Townshend je sastav The Who usmjerio prema multimedijalnom konceptu koji, čini se, niti njegov matični bend nije uspio shvatiti do kraja. Ako znamo da je krajem 1967. izdan “Who Sell Out”, sa svojim campom i satirom na račun radijskih stanica, onda govorimo o 4 različita smjera u 4 godine, čega se ne bi postidio ni David Bowie. Ono što je sigurno je da se (iz muzičkog aspekta) kroz projekt nazvan “Lifehouse” protežu (minimalno) četiri ideje: Townshendove težnje prema univerzalnoj harmoniji i potrazi za identitetom (na neki način nastavak onog što je preispitivao u “Tommyju”, u singlu “The Seeker” iz 1970., poslije u “Quadropheniji”, te u kasnijim radovima, tipa “Empty Glass”). Drugi izvor je zvuk sutrašnjice – tada još vrlo rijetki synthesizeri su uklopljeni u priču, ne kao ukras, nego kao esencijalni dio, a treći – integriranje s izvođača s publikom. Dalo bi se raspravljati i o motivima razočarenja u raskalašeni život, kao i o pristupu glasno – tiho – glasno, kojeg će Pixiesi popularizirati u mnogo većoj mjeri nego The Who. Neke pjesme su dijalozi u kojima pjevač Roger Daltrey pjeva glasniji, grublji, himničniji dio, a gitarist Townshend preuzima tiši, introspektivniji “prijelaz” u pjesmi, ili “midde eight”.
Ukratko, tanka je granica između genijalnosti i ludila, no ovdje nema granice: Townshend je bio dovoljno genijalan da svoje osobne krize i previranja pretoči u neodoljivu muziku koja će prestati starjeti: tko bi rekao da će pjesma koja ima u naslovu prezimena jednog gurua i jednog eksperimentalnog muzičara biti prepoznatljiva kao – naslovna tema kriminalističke serije? Kompimente zaslužuju i vokalist Roger Daltrey, basist John Entwistle i bubnjar Keith Moon koji su pokazali zavidnu mogućnost transformacije u 4 godine 4 smjera, iz campa u operu, iz opere u blues, iz bluesa u arena rock. Malo toga može nadmašiti zvuk električne gitare, akustične gitare, synthesizera, pulsirajućeg basa, divljeg bubnja i autoritativnog vokala kao u pjesmi “Bargain” ili kombinacija klavijatura gitara, refleksivnog Townshendovog pjevanja i Daltreyevog odgovora u „Song Is Over”. I za kraj „regularne” ploče „Who’s Next” je epski komad nikad preduge devetominutne „Won’t Get Fooled Again”,u kojoj autorski i izvođački geniji nadmašuju suludo visoko postavljenu ambiciju.
I kad je već spomenuta ambicija, koncept „Lifehouse”, nerealizirana rock opera o farmerskom paru Rayu i Sally te njihovoj kćeri Mary koji dolaze na rock koncert je ostala tek kao koncept, a dva tuceta pjesama koja su izašla iz tog koncepta pokazuju grupu The Who u svom najboljem izdanju. Usmjerivši se na same pjesme, „Lifehouse” je reduciran s dvostrukog na jednostruki album, naracija se izgubila, a pjesme svjedoče da nekad treba sanjati što više, što luđe, možda se i ostvari: vrhovi top-lista, konstantne hvale glazbenih novinara i, još važnije, odsjaj u muzici mladih glazbenih lavova koji su u narednim dekadama dolazili na scenu. Uvijek je lijepo na Youtubeu vidjeti jezičavog sebeljuba kao što je Noel Gallagher kako se smijulji poput dječarca koji je dobio najveći vlakić u susjedstvu dok 2000. u Royal Albert Hallu svira sa The Who „Won’t Get Fooled Again”. Ipak, za članove grupe The Who naporan rad 1971. nije bio bez posljedica.
Emocionalno pražnjenje je bilo stravično. Daltrey i Entwistle su se kratkotrajno posvetili solo karijerama, što nije čudno, s obzirom da Townshend nije najbolje oličenje dobrodušnog i demokratičnog šefa. Možda situaciju najbolje pojašnjava naslov Entwistleovog dugosvirajućeg solo prvijenca “Smash Your Head Against The Wall”. Keith Moon će u nadolazećim godinama zaroniti u alkohol i opijate te skončati svoj život 1978. od prevelike doze lijekova. 1973. je Townshend napisao bolju rock operu od “Tommyja”, nazvanu “Quadrophenia” koja govori da potraga za identitetom nije gotova za njega, a samo dvije godine kasnije susrećemo Townshenda devastiranog u stihovima “I’ve seen myself on TV, I’m a faker, paper clown” ili “How many friends have I really got, that love me, that, want me, that’ll take me as I am”. 1980., na solo albumu nazvanom “Empty Glass”, Townshend je u naslovnoj pjesmi dotak’o dno života.
Ali u 1971., Townshend je slao svoje vizije nebu i planinama.
Izdano u rujnu 2023., novo izdanje albuma „Who’s Next” dolazi u minimalno osam različitih formata od kojih najviše nudi onaj najskuplji, “čudovišni” box set s 10 CD-ova, 1 BluRay discom i žličicom Vegete. Na 10 kompaktnih diskova se priča priča o albumu „Who’s Next”, kroz singlove, naknadno nađene mikseve, naknadno stvorene mikseve, izdane live-snimke, odbačene snimke. Vrlo je vjerojatno da svaki poštovatelj tog albuma ima već svoju sprženu ili sastavljenu „Lifehouse” kompilaciju, jer pjesme su toliko dobre da su u ovih 50+ godina izlazile u raznim formatima, ovdje se može osjetiti kako pjesme nastaju. Posebno je impresivna rana verzija „Baba O’Riley”, nazvana „Teenage Wasteland” koja počinje kao klavirska balada, s nježnim vokalom njenog autora Petea. 99% autora bi tu verziju ostavilo takvu kakva je, ali ne i (samo)kritični Townshend. Koliko god bio notoran po svom šefovanju, sam Pete je kao najbolju pjesmu na albumu označio „My Wife” iz pera i grla basista Johna Entwistlea, koja nije bila dio koncepta „Lifehouse”, ali je uvrštena na album „Who’s Next”.
U samom box setu nalazi se, dakle, svašta. Ono što je esencijalne kvalitete, već je na ovaj ili onaj način poznato poštovateljima rada grupe The Who. Pjesme iz tog perioda koje nisu na „Who’s Next” mogu se naći i na box setu „30 Years of Maximum R’n’B”, kao i na kompilaciji „Odds and Sods”, no u ponešto različitim verzijama. Pitanje je vrijedi li platiti tako masivan box set za pjesme koje su uglavnom poznate. Dakle, u box setu je remasteriran „Who’s Next”, zatim, zbirka singlova izdana u periodu oko 1971., zapisi dva koncerta (jedan u Young Vicu u Londonu, drugi u Civic Auditoriumu u San Franciscu), svaki na dva kompaktna diska, Townshendove demo-snimke na dva diska, snimke iz studija Record Plant u New Yorku, te u Olympic Sound u Londonu, dvije knjige, posteri i memorabilija, a gore spomenuto s Vegetom se potpisnik ovih redaka malo šalio, iako nikad se ne zna kakva sve izdanja u kakvim formatima još mogu slijediti. Prebrojimo li količinu pjesama, dobivamo da je grupa The Who snimila materijal za 3 studijska albuma, od kojih je u to doba izdan jedan. Također, su oba „live-albuma” izvrsne kvalitete. Taj koncertni period grupe je dobro dokumentiran, osim spomenutog „Live at Leeds” izdan je i vrlo dobar „Live at The Isle of Wight”, tako da postoje preklapanja u set listi.
Iako bi ovakvo izdanje imalo mnogo više smisla da je izdano dvadesetak godina ranije, neosporno je da su pitanja koja je Townshend postavljao u svojim pjesmama aktualna kao i 1971. Isto tako, malo tko je ispustio takav vrisak da bi bio u istoj kategoriji s Daltreyevim urlikom na „Won’t Get Fooled Again”. Takve stvari uvijek vrijedi čuti u najboljoj rezoluciji.
(Track / Decca, 1971., Universal 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
