Bjelovarska psych/progressive rock trojka Them Moose Rush u četvrtak se u Vintage Industrial Baru ponovno potvrdila kao jedan od najmoćnijih koncertnih izvođača, na području mnogo širem od granica i bivše nam i sadašnje države.
Nažalost, kao i na većini njihovih nastupa kojima sam prisustvovao, i na ovom je bilo neusporedivo manje ljudi nego što su zaslužili svojom glazbom, posebno aktualnim albumom “Don’t Pick Your Noise”.
Sinoć se tako u klub u Savskoj sjatilo nekih 100 -120 znatiželjnika, što predstavlja brojku taman dostatnu da potvrdi tezu iz naslova, jednu od onih koje posljednjih godina redovno možete čuti kada govorimo o talentiranim, ali nedovoljno prepoznatim domaćim bendovima. Slušajući kako Them Moose Rush svojim Molotovljevim koktelom Jacka Whitea, At the Drive-Ina, Mars Volte, My Bloody Valentine, Led Zeppelina i Black Sabbatha iz Ozzy faze razaraju sve pred sobom, kroz glavu su mi prolazila prisjećanja na A Place To Bury Strangers ili …And You Will Know Us By the Trail Of Dead, donekle bliske, ali neusporedivo slabije sastave koji su u Zagrebu privukli znatno više posjetitelja.
Samim time, teško se oteti dojmu da bi Nikola Runjavec, Vedran Marinko Komlen i Branimir Koruc, da su kojim slučajem rođeni u Austinu ili New Yorku, bili možda i predvodnici, a u svakom slučaju spadali među kreativnije predstavnike bučne scene koja je progresivnom rocku udahnula novi život spajajući ga s noiseom, shoegazeom ili stonerom. Spomenuta se scena i nije nešto primila u Hrvata, što dobrim dijelom objašnjava činjenicu da Them Moose Rush u ovim krajevima gotovo i nemaju glazbenih srodnika.
Slabija posjeta nije utjecala na formu i raspoloženje benda koji mi je još jednom zakucao upitnik iznad glave sumanutim promjenama tempa, dinamike pa čak i kompletnih rock žanrova, najčešće usred samo jedne pjesme.
Kao polazišnu točku Them Moose Rush koriste blues riffove u tradiciji Jimmyja Page prije nego ih lansiraju u prog noise svemir, gradeći zastrašujući zid zvuka brutalnim udarcima ritam-sekcije i arsenalom Nikolinih gitarskih efekata. Premda se i njegovim urlicima na tragu Cedrica Bixlera-Zavale nema što prigovoriti, vrhunce ipak dosežu u instrumentalnim dionicama, kada se pretvaraju u telepatski povezani svirački stroj koji neprestano mijenja stilove i ‘šalta’ brzine, sklanjajući se iz noiserskog kaosa u nešto nalik meditativnosti shoegazea, prije nego cijelu stvar vrate na početak, točnije u isti onaj riff od kojeg je sve i krenulo.
Sedamdesetak minuta koncerta proteklo je brzo i snažno poput uragana, a potpisnika ovih redaka najjače su razvalile “Anoie”, nešto starija i grungeom prošarana “Dark Sun” te njihova vjerojatno najbolja pjesma “Radio Violence”. Međutim, čak i kada izvode neke na albumima manje impresivne skladbe, možete biti sigurni da će ih u nekom trenutku odvesti u nepoznato, u bučne simfonije kakvih se ne bi posramio niti bilo koji od post-rock velikana devedesetih.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
