Netko mi je nedavno rekao kako je svaki prosječan film Woodyja Allena bolji od većine drugih filmova. Složili se mi ili ne oko te ideje, ona je, čini se, nepresušan izvor rasprava raznoraznih filmskih kritičara, Allenovih fanova i usputnih gledatelja.
Treća priča prati zaljubljene Hayley i Michelangela (Alison Pill i Flavio Parenti) koji se spremaju na vjenčanje u skoroj budućnosti, no prije toga moraju upoznati roditelje svog budućeg supružnika. Njeni roditelji (Judy Davis i Woody Allen) skeptični su prema mladoženji i njegovim roditeljima, no kad Jerry, umirovljeni kazališni redatelj, čuje predivan glas Michelangelovog oca Giancarla (Fabio Armiliato, poznati talijanski tenor), odluči od njega napraviti zvijezdu. Problem međutim nastaje kad svi shvate da Giancarlo može tako zvučati samo pod tušem.
Četvrta priča prati običnog čovjeka Leopolda (Roberto Benigni) koji postaje slavan ni zbog kakvog konkretnog razloga. Poznat je po tome što je poznat.
Film se relativno lako gleda i većinu vremena je zabavan, a svaka priča šarmantna je do određene mjere. Tome su uvelike pridonijeli odlični glumci, među kojima dominira Penélope Cruz, izvrsna u ulozi lokalne prostitutke, i s još jednom potvrdom kako u širokom luku treba izbjegavati holivudske filmove i engleski jezik koji pojedu njen ogroman talent. Scene s njom, zatim duhovita scena s Milly i Lucom u restoranu pa kasnije i u hotelskoj sobi svakako ulaze u neke od najdojmljivijih i zabavnijih trenutaka u filmu. Doduše, svaka priča ima svojih 5 minuta. No nažalost – doslovce!
Allenovi fanovi ili ne, teško je ne primijetiti nekoliko ozbiljnih problema – film nema čvrstu okosnicu oko koje se grade priče i uglavnom nemaju ni zajedničku temu, osim što se priče vrte oko mladih parova i očešu se o temu prevare. Što pak ostavlja priču s Benignijem kao potpunog autsajdera. Eventualna ideja o gradu u kojem se odvija tisuće priča jednostavno ne drži vodu jer niti jedna priča nije razrađena dalje od skice i likovima uglavnom nedostaje života – širine i dubine, pa čak i smisla (lik Aleca Baldwina ostao je nedorečen i nejasno je predstavlja li Jackov glas razuma, je li to Jack kad je bio mlad ili nešto treće i zapravo koga je uopće briga?). Duhovite situacije vrlo brzo postaju zamorne u svom ponavljanju i istroše se vrlo brzo, ne uspijevajući zadržati jednak intenzitet (Giancarlovo pjevanje pod tušem, Leopoldovo opiranje medijima). Ono što je uglavnom obilježavalo Allenovo filmove bio je njegov specifičan humor, inteligentne dosjetke i opaske koji se odnose na ljude i svakodnevne situacije, no možda najviše od svega – kompleksni, intrigantni likovi.
Da je odstupio od takvog čvrstog pristupa likovima jasno je kroz već propriličan broj njegovih posljednjih filmova, no primjerice šarmantni “Midnight in Paris” najbolje je pokazao kako funkcionira dobro napisana priča sa slabije napisanim likovima. “To Rome With Love” oskudijeva i u jednom i u drugom.
Ocjena: 6/10
(Perdido Productions, Mediapro, Gravier Productions, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
