Treba li probušiti bubnjić Žednom uhu?

Ni tjedan dana nije prošlo, a problema nekoliko je došlo…

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (Foto: Wikipedia)

Jer kako tvrde odgovorni iz Žednog uha i ravnateljica Viculin, u procesu je donamjena prostora iz čega se iščitava snažni impuls da se stvari mijenjaju, i to na bolje. Postoji pozitivna akcija i usaglašava se za zakonom. Galerija će time postati (ustvari, već je nakon nastupa Marka Eitzela to i postala) jedinstveni gradski prostor – melting pot u kojem se spajaju dvije kulturne navike građana koje se samo mogu nadograđivati, a nikako poništavati. Da se i ne govori o tome da Gornji grad kao povijesno i turistički najzanimljiviji dio ovog grada dobiva neki sadržaj, od onog uobičajenog dnevno-političkog jer su tamo smještene najvažnije državne institucije. Kao da ni dva dana vikenda tamo nije dobrodošao neki muving koji remeti začudan mir tog dijela grada u kojem kao da vlada policijski sat već dva desetljeća (vjerojatno ne postoji osoba koja se tamo nije prošetala iza 22 sata, a da pri tome nije bila legitimirana).

U čemu je dakle problem, ako je riječ o nečemu što nosi prefiks kulture?

Očigledno ta vrsta kulture je nešto na što se gleda kao subverzivna djelatnost, nešto što još nije prošlo sve provjere vremena i sistema, nešto što nije zastarjelo, nešto što se može blazirano predstaviti u post-festumu nekog muzeja u pažljivo pripremljenom rakursu očišćenom od značenja vremena u kojem je nastalo. Je li to kultura kojom se treba dičiti, ili je za određene dijelove struktura primjerena glazba tom prostoru ona koja se izvodi u HNK-u?

No i stvar s HNK-om se preko noći promijenila. Odnos prema tom HNK-u svakako je znakovit, ako se iole analizira povijest te kuće koja se prvotno nalazila na Markovom trgu da bi tadašnja kulturna direkcija bila deložirana iz svog prostora i smještena 1895. u novo neobarokno zdanje izgrađeno na mjestu tadašnjeg gradskog sajmišta, tj. na periferiju kako je tada odlučio Khuen-Héderváry.

118 godina kasnije ispred te iste zgrade nekoliko stotina njenih uposlenih, potplaćenih, umjetničkih radnika pjeva ariju „U boj, u boj“ iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski i „Pjesmu robova“ iz Verdijeve opere „Nabucco“. Khuen-Héderváryja odavno nema, no prilike su nekako slične.

Izgleda da je subverzija neočekivano došla iz neočekivanog smjera. Ako ništa drugo, ‘urbani kulturnjaci’ i ‘klasičari’ nikad nisu bili tako blizu po svjetonazorima, obitavali na ‘daskama koje život znače’ ili u podrumima. Je li vrijeme da osvoje gradski kulturni prostor koji im pripada i kojem pripadaju ili slijedi nova deložacija na neko sajmište? Po mogućnosti ono gdje je Ulica Milana Mladenovića.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X