Ni tjedan dana nije prošlo, a problema nekoliko je došlo…
Jer kako tvrde odgovorni iz Žednog uha i ravnateljica Viculin, u procesu je donamjena prostora iz čega se iščitava snažni impuls da se stvari mijenjaju, i to na bolje. Postoji pozitivna akcija i usaglašava se za zakonom. Galerija će time postati (ustvari, već je nakon nastupa Marka Eitzela to i postala) jedinstveni gradski prostor – melting pot u kojem se spajaju dvije kulturne navike građana koje se samo mogu nadograđivati, a nikako poništavati. Da se i ne govori o tome da Gornji grad kao povijesno i turistički najzanimljiviji dio ovog grada dobiva neki sadržaj, od onog uobičajenog dnevno-političkog jer su tamo smještene najvažnije državne institucije. Kao da ni dva dana vikenda tamo nije dobrodošao neki muving koji remeti začudan mir tog dijela grada u kojem kao da vlada policijski sat već dva desetljeća (vjerojatno ne postoji osoba koja se tamo nije prošetala iza 22 sata, a da pri tome nije bila legitimirana).
U čemu je dakle problem, ako je riječ o nečemu što nosi prefiks kulture?
Očigledno ta vrsta kulture je nešto na što se gleda kao subverzivna djelatnost, nešto što još nije prošlo sve provjere vremena i sistema, nešto što nije zastarjelo, nešto što se može blazirano predstaviti u post-festumu nekog muzeja u pažljivo pripremljenom rakursu očišćenom od značenja vremena u kojem je nastalo. Je li to kultura kojom se treba dičiti, ili je za određene dijelove struktura primjerena glazba tom prostoru ona koja se izvodi u HNK-u?
No i stvar s HNK-om se preko noći promijenila. Odnos prema tom HNK-u svakako je znakovit, ako se iole analizira povijest te kuće koja se prvotno nalazila na Markovom trgu da bi tadašnja kulturna direkcija bila deložirana iz svog prostora i smještena 1895. u novo neobarokno zdanje izgrađeno na mjestu tadašnjeg gradskog sajmišta, tj. na periferiju kako je tada odlučio Khuen-Héderváry.
118 godina kasnije ispred te iste zgrade nekoliko stotina njenih uposlenih, potplaćenih, umjetničkih radnika pjeva ariju „U boj, u boj“ iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski i „Pjesmu robova“ iz Verdijeve opere „Nabucco“. Khuen-Héderváryja odavno nema, no prilike su nekako slične.
Izgleda da je subverzija neočekivano došla iz neočekivanog smjera. Ako ništa drugo, ‘urbani kulturnjaci’ i ‘klasičari’ nikad nisu bili tako blizu po svjetonazorima, obitavali na ‘daskama koje život znače’ ili u podrumima. Je li vrijeme da osvoje gradski kulturni prostor koji im pripada i kojem pripadaju ili slijedi nova deložacija na neko sajmište? Po mogućnosti ono gdje je Ulica Milana Mladenovića.