Ususret večerašnjem (srijeda, 27. srpnja) koncertu legendarne britanske grupe u Splitu.
Iron Maiden bi, prema svim uzusima struke, odavno trebali biti spremljeni i zaboravljeni u nekom skladištu gvožđurije. Podijeliti im spomenice rada i poslati u zasluženu mirovinu, osloboditi prostor na sceni za metalnu mladež, nove ideje i planirani progres. Činjenice su neumoljive, a one govore sljedeće: Maideni od 1992. i „Fear of the Dark“ nisu snimili antologijski album (dobro, „The X Factor“ iz 1995. je bio fenomenalan, ali tu nije pjevao Bruce Dickinson, pa se, kao, ne računa); scenski kič kakvog prakcitiraju može se naći, što se rock and rolla tiče, još jedino u osamdesetima; nisu skloni improvizaciji niti prilagođavanju set-liste, ono što uvježbaju to na turneji izvode, bez ikakvog odstupanja; razmeću se privatnim tour-avionom kojim Dickinson osobno pilotira; snimaju dokumentarce kojima nam turaju pod nos svoj bajkoviti rock star lifestyle; glazbeno se nisu promijenili ni za milimetar u zadnjih trideset godina (dobro, osim na „The X Factor“ iz 1995, koji je bio sve samo ne klasični Iron Maiden album, ali tu nije pjevao Bruce Dickinson, pa se, kao, ne računa); igraju golf, druže se s poznatima, glancaju imidž „jednog od nas“ i rade sve te iritantne stvari koje bogataši inače rade…
Činjenice su neumoljive i, dakako, potpuno nebitne. Iron Maiden kamen su temeljac i jedini čvrsti oslonac koji drži raspršeno heavy metal pleme na okupu. Beskrajne rasprave oko true i false metala, tko je pozer a tko unikatan, utihnu kad se Iron Maiden spomene. Tu spora nema, i bendovi i fanovi ušli su u taj mračni, mistični i agresivni glazbeni svijet preko „Killersa“, „Piece of Mind“, „Powerslavea“ ili bilo kojeg od tih antologijskih albuma. Maideni su, zajedno s Judas Priest i Saxon, na sjemenu koji su posijali Black Sabbath, izmislili žanr koji ne da nema namjeru izumrijeti, već je i dalje propulzivan, masovan i diskografski najaktivniji, s izuzetno vjernom publikom. I to je prvi razlog zbog čega nitko ne želi da Maideni odu u mirovinu. Zasluge su prevelike, praznina koja će jednom ostati iza njih nenadoknadiva je. Floskula da je svatko zamjenjiv, u ovom slučaju ne vrijedi.
Drugo, pjesme. Ili, iz prespektive okorjelih fanova – himne. Još od nastupnog albuma „Iron Maden“ iz 1980. u kamen je uklesana shema od koje se ne odustaje – pjesme Maidena imaju uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i odjavu. Gotovo pa bez iznimke. Duplirana gitarska sola, također. Svaki album sadrži i po jednu epsku skladbu od 10 i više minuta, zadnja ploča „The Book of Souls“ ovdje možda drži i rekord: „Empire of the Clouds“ traje točno 18:02. Na aktualnoj turneji himne su ove: „Children of the Damned“, „The Trooper“, „Hallowed Be Thy Name“, „Fear of the Dark“, „Iron Maiden“, „The Number of the Beast“ i „Wasted Years“. Klasik do klasika, nema greške.
Treće, koncerti. Jest da izgledaju poput klaunova, nimalo britanski. Jest da već unaprijed znamo da će čudovišni Eddie u nekom trenutku prošetati pozornicom. Jest da točno znamo kad će Dickinson narediti da se grupno zapjeva „o-o-o“. Jest da nikakvih iznenađenja neće biti i da će prepuna Spaladium Arena biti toga svjesna. A opet, Iron Maiden su nevjerojatno uzbudljiv koncertni bend, nabrijan, rastrčan, raspoložen, uigran i precizan. I koliko god puta došli u Hrvatsku, svi im se uvijek vraćaju, i točno znaju po što.
Spaladium Arena jedna je od najmanjih dvorana u kojoj su Iron Maiden ikad nastupali, što je glavni jamac usijanoj atmosferi. Koncert je večeras, u srijedu 27. srpnja. Up the Irons!
Tekst objavljen u suradnji s portalom TRIS.