Priča o festivalu koji je usko vezan za sam identitet grada, istog onog grada koji je nekoć cijenio radnika, kulturu i umjetnost, nalazi se u višegodišnjoj pat poziciji koja nalaže šizofreni način pristupanja filmu uopće. Od svega toga neke pretjerane koristi uistinu nema, osim što će se Pula Film Festival, ako nastavi putem kojim već neko vrijeme sigurno korača – u očima šire javnosti percipirati kao irelevantan događaj u ljetnim mjesecima kalendarske godine.
Pula Film Festival, koji je ove godine obilježio svoju 67. godinu na kako regionalnom, tako i internacionalnom filmskom canvasu, već neko vrijeme prolazi kroz malo jaču krizu identiteta, a tome je pridonijelo nekoliko bitnih faktora koji se, kad u igru ulazi šira publika i filmska struka, ne promatraju britkim, kritičnim okom baš zbog imena samog festivala, kao i značaja koje to ime danas nosi.
Kao prvo: Pula je grad koji je sinonim za antifašizam, drugo: PFF je u sukobu s duhom Pule i kao treće: Tri su razloga za to – tri filma.
Da bi se sve to ilustriralo primjerom, ne moramo ići previše daleko u prošlost. Prošlogodišnja edicija PFF-a u javni je diskurs ispraznila vreću punu prašine prikazivanjem filma „General“ redatelja Antuna Vrdoljaka, što je kod šire publike na koju sam se gore osvrnuo probudilo zaista široki milje emocija – od sreće i euforije, do apsolutnog gađenja i osude. Iako tu dolazimo na izuzetno labilno i krhko ideološko polje, činjenica je da „General“ nema što tražiti u programu jednog takvog ‘bitnog’ i važnog festivala; ako ne iz striktno moralnih razloga, onda zbog održavanja nekakve konzistentnosti u stavu samog festivala. Naime, iste te godine je prikazan „Dnevnik Diane Budisavljević“ redateljice Dane Budisavljević, i na tom primjeru priča o šizofrenosti i krizi identiteta ulazi u igru. Svjestan sam da su to over-simplifikacije ideološkog pogona, ali stvar je kristalno jasna: „Budisavljević“ naspram „Generala“ – na istom festivalu. Apsurd izlazi na nos.
Dok je „Dnevnik Diane Budisavljević“ prihvaćen ogromnim aplauzom, i na koncu četiri Zlatne Arene (najbolji film, režija, montaža i glazba), s „Generalom“ su stvari bile i ostale dosta nejasne – generalni sukus se vrti oko toga da se gledateljski prosjek filma čak donekle i stidi, ali očigledno ne dovoljno da se povuku konci u javnoj sferi u vezi para PFF-General, para koji za ugled PFF-a znači propast.
Ove godine se festival, nažalost, nije uspio izvući iz krize. Kvotu bizarnosti ispunio je evidentni cash grab „Ideš? Idem!“ redatelja Ljube Zdjelarevića, koji se našao u (obzirom na cast sačinjen od YouTubera koji svoje životne stavove nipošto ne kriju; bila to izričita homofobija, ksenofobija i seksizam po kojoj je ‘glavni glumac’, Bogdan Ilić, poznat, ili nedostatak bilo kakve vrste društvene empatije koja je sigurna konstanta kod cijelog casta) sasvim prikladnom društvu – „Stepinac – Kardinal i njegova savjest“ Višnje Starešine – koji je, uz „Generala“ personifikacija i vrhunac neukusa koji je već dugo prisutan na festivalu. Kratki uvod preuzet sa službene stranice Pula Film Festivala glasi: „Zbog vjernosti Papi postao je neprijatelj broj 1 za maršala Tita, Zapad ga je doživljavao kao simbol otpora komunizmu u Europi. Kako se nadbiskup Alojzije Stepinac nosio s izazovima dvaju totalitarnih sustava: nacional-socijalizma i komunizma? Kako se čovjek Alojzije Stepinac nosio s posljedicama svojih izbora u najsloženijim povijesnim izazovima? Zašto njegova kanonizacija danas izaziva kontroverze?“
Zanimljivo je kako se kroz prizmu Pula Film Festivala i filmskih naslova koji su njemu (nažalost) od velike važnosti vrlo lako može uvidjeti društvena dekadencija kojoj svjedočimo. „Stepinac“, „General“, i „Ideš? Idem!“ rezultat su neke vrste seljačke potražnje kojom se seljačko, apatično društvo hrani. Ne čudi me to da „Ideš? Idem!“ spada u kategoriju ‘marginaliziranih’ filmskih uspjeha skorijeg vremena – i iako je kritika generalno loše reagirala na film, on je svoju publiku pronašao i u svom mikrokozmosu sam sebe smatra uspjehom, a obzirom na njegovu trenutnu društvenu ulogu, kritike koje ukazuju na činjenicu da se ipak radi o opasnom mediokritetu uvijek mogu biti ismijane, a kritika kao takva može se protumačiti kao proizvod generacijskog jaza. „General“, s druge strane, utjelovljuje nazadovanje i veličanje ‘herojskih’ ratnih činova koji truju klimu naših prostora već podosta dugo, a „Stepinac“ stoji kao pokazatelj da živimo u vremenu političke nepismenosti u kojem se i dalje pojmovi fašizma i komunizma izjednačuju bez osnova. Za kraj, može se izvući sljedeće – PFF je, nedvojbeno, opao i spao na loš kukuruz što se kvalitete tiče, a isto vrijedi i za ikakve ‘poruke’ i ‘stavove’ koji se putem njega potencijalno mogu slati. Koliko će on još ostati relevantan i uopće dijelom javnog diskursa – odgovor na to pitanje znati ćemo s vremenom. Sedma umjetnost, s ovakvim festivalom – dijeli istu sudbinu s ljudima ovog grada, ove države i ovog svijeta. Budućnost joj nije naročito svjetla.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
