Sveprisutni zagrebački vizionar objavio je trilogiju samostalnih albuma, predstavivši tako sebe i svoj svijet u maniru nešto spontanijeg Riza Ortolanija. Dobili smo dva nastavka ‘Samodopadnih priloga za utopiju’; drugom je pripalo ime ‘Moda pod bubrege’, nakon čega je osvanuo i treći dio ‘Osuarij’ i na kraju se poput konačnog pečata pojavio ‘Geile Tanznummern No.1’.
“Veličina Njega koji pokreće sve, proširi se svemirom i sija; u jednom djelu više, u drugom manje.”
Tim riječima započinje Danteov “Paradiso”, posljednji dio njegove “Božanstvene komedije”. U samom centru poprilično nespecifične radnje je Bog, a motivi svemira i sjaja nalaze se u nezahvalnoj poziciji bez rješenja – suptilnoj međuigri koja nalaže da nakon svjetla dolazi tama, a nakon tame sve ono drugo što joj može pasti nemilo.
Leo Beslać je u kućnoj produkciji pripremio nešto nepredvidivo, i to se tako “čisto” izvuklo iz njegove podsvijesti, kao kakav mentalni kamenac. Nisam siguran postoji li konkretan razlog za format trilogije – jedino što mi pada napamet je stari upečatljivi natpis s ouija boarda – “give me three and I’ll be free”.
Ako je pravilno kanalizirana umjetnost, u ovom slučaju ona koja barata tonom neka vrsta opsesije, Leo Beslać živi je dokaz da ta opsesija može biti i plodna i zdrava. Objaviti čak tri samostalna izdanja kojima je on glavni potpisnik u rasponu od nešto manje od tri tjedna impresivno je postignuće, a biti kroničnim outsiderom samo može ojačati spone između njega i onih kojima će ova trilogija doći kao nešto na žlicu. Kao melem za uši – možda malo manje.
Ipak je svrha atributa da budu što precizniji. Znalo se (uz pomoć zdrave logike) da će se nakon tamnice u vlastitoj javi na “Krv u Stolici” okrenuti introspekciji; onakvoj kakva mu omogućuje istraživanje sebe, ali i onih koji su koračali nešto prije. “Moda pod bubrege”, iz Bandcamp navoda jasno je, nastala je inspirirana motivima predvodnika zenitizma – Branislava Virgilija Micića (Branko Ve Poljanski).
Njen nasljednik stavlja ključ u bravu i završava trilogiju “Priloga” snimanu iza kulisa svakodnevice zvučnog megalomana, a niz open source crtica zatvara širu trilogiju, ovu o kojoj sad govorimo. Moguće je (a za tu pretpostavku krivim taj “No. 1” dio u imenu) da se pod mrežnicu provuče još nešto, a jednako tako moguće je da je pipa stvarno zatvorena. Uistinu, nikad se ne zna.
Kad upotrijebim riječ “outsider” pri pokušaju vjernog opisivanja, uistinu to i mislim. Nije tragedija autore ovog stabla tako nazivati. Ukoliko iza njegova imena stoji radom stečeni pedigre, biti outsiderom je možda i laskavo. Pa tako, mora se napomenuti: Beslaća je nemoguće svrstati, nemoguće ga je oponašati, nemoguće mu je nalikovati. Kao takav je jedan jedini. Zato trilogija prolazi, i zato na njega samo valja ukazati. Opasna DIY etika, dekonstrukcija sve estetike i lucidnosti – to je dominantno trojstvo njegova karaktera. Nekad vedar, nekad na ivici internog raspada, mikrobiomi njegova raskošnog outputa govore nam o revolucionarnim tendencijama unutar njegova kozmosa, kozmosa o čijim se putevima malo zna. Svaki dan, kontinuirano – bačen ravno pred svinje – a one samo stoje, i pitaju se kakav mu je to šešir za glavom.
Ocjena: 8/10
(Samizdat, 2021.)